Piše: Damir Rastoder
Izvještavajući o posjeti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Banjoj Luci, više bh. medija u fokus je stavilo naglasak na “ignoriranju Dodika” od strane srbijanskog predsjednika. Da stvar bude još apsurdnija, na tome se nije stalo, pa su vajni novinari slavodobitno nastavili da elaboriraju kako je Vučić govorio o miru i ekonomiji, a Dodik o granicama i razdruživanju, ovoga puta, mirnom. Za neke od njih bi to trebao biti i signal da se Beograd, doduše polako, distancira od Vožda iz Laktaša. Međutim, od svega gore navedenog je tačno samo da se susret dogodio u Banjoj Luci, dok je sve ostalo proizvod neznanja, površnosti, naivnosti, gluposti, loše namjere ili pak puke, dječije želje da se to dogodi.
Dok su se u Banskim dvorima i kapom i šakom djelili milioni, avioni i kamioni za različite infrastrukturne projekte, a Vučić besjedio o miru i stabilnosti, dotle se vojni budžet Srbije, kako piše beogradski Danas, popeo na nevjerovatnih 1,23 milijarde eura. Mnogo više nego za bilo koju drugu oblast uključujući prosvjetu i zdravstvo. Dok su sarajevski portali pisali o porukama ohrabrenja, koje konačno stižu iz Banje Luke i to iz usta samog Vučića, dotle njegov ministar policije, javno obznanjuje da je cilj Vučićeve Srbije da svi Srbi konačno žive u jedinstvenoj državi.
Naravno da Aleksandar Vulin nije ništa novo rekao, niti je njemu ovo “izletilo”, on je samo rekao ono što Vučić iskreno želi i misli, a većina javnosti u Srbiji voli da čuje.
S obzirom da nije tajna, da je Vulin njegov alter ego, to će mu donijeti poene kod birača na domaćem terenu, a na međunarodnom planu mu se daje prilika da izigrava mirotvorca, tako što će Vulina malo demantirati, a malo više relativizirati.
I tako punih deset godina.
Ista matrica, isto odstojanje.
Pored ovakve kljakave međunarodne zajednice to sve prolazi, dijelom što stvarno ne vide, dijelom što se prave da su slijepi, dijelom što ih baš briga, a dijelom što je došlo vrijeme takvih političara - populista i jednostavno što takav diskurs ima podršku i pojedinih krugova na Zapadu.
U Beogradu zato i procjenjuju da je idealno vrijeme za realizaciju Miloševićevih ciljeva iz devedesetih godina, računajući prije svega na promijenjene međunarodne okolnosti, na zamor EU i SAD, s jedne i snagu Rusije i Kine, s druge strane.
Milošević je nekad bio usamljen i skroz izoliran, a danas je Evropa puna Vučića, u raznim nijansama.
Milošević je ratom htio mijenjati granice, a Vučić da ostvari kontrolu i posrednu vlast nad svim prostorima gdje žive Srbi, vrijebajući svaku šansu tipa Janšinog “non-papera”, da bi konačno Srbe objedinio.
U ovom trenutku su Crna Gora i Bosna i Hercegovina ključni target te politike.
Crna Gora čak i nešto više, jer Beograd računa da kontrolira pola Bosne i da će druga polovina šapatom pasti kod prve veće promjene međunarodnih prilika. Vučić trenutno vodi tešku bitku za osvajanje Montenegra i to mu puno teže ide nego što je očekivao.
Uložio je silne resurse na izborima i to nije uspio politički kapitalizirati, jer su Amfilohijevi kadrovi istisnuli iz vlade Vučićeve marionete.
