Turska, članica NATO-a koja pokreće ponovno naoružavanje Evrope

Piše: Sophia Yan

Izron Turske kao ključnog stuba evropske odbrane isprva je bio postupan.

Ankara je prodala svoje pionirske bespilotne letjelice Ukrajini, pomogavši u uništavanju ruskih tenkova. Bila je domaćin ranih rundi mirovnih pregovora između Ukrajine i Rusije.

Kada je Asadov režim pao u Siriji, susjedna Turska se nametnula kao diplomatski most između međunarodne zajednice i nove vlade u Damasku.

Zatim je, ranije ove godine, Turska – iza zatvorenih vrata – pomogla zaustaviti izraelske planove da aktivira opozicione iranske grupe sa sjedištem u Iraku za kopnenu invaziju na Iran, što bi stvorilo još veći haos i nestabilnost.

Danas su vojna snaga, diplomatski uticaj i strateška geografija Turske u punom sjaju dok je domaćin samita NATO-a.

Kao dom druge najveće vojske u NATO-u, Ankara je tokom posljednje decenije značajno ulagala u odbrambenu proizvodnju.

Sada je u stanju da zadovolji 80 posto vlastitih vojnih potreba, dok mnogo toga prodaje u inostranstvo: izvoz je prošle godine dostigao rekordan nivo od preko 10 milijardi dolara, a očekuje se da će i dalje rasti.

Osim bespilotnih letjelica Ukrajini, Turska je Poljskoj prodala sisteme za elektronsko ratovanje i radarske sisteme, započela je izgradnju pomorskih logističkih brodova za Portugal, a u sljedećih nekoliko godina trebala bi isporučiti napredne mlazne trenažere Španiji.

To je povrh sistema protivvazdušne odbrane za Irak i borbenih aviona za Indoneziju, te drugih ugovora.

Poljska, Estonija, Mađarska, Albanija, Kosovo i Bosna i Hercegovina također su uvozile oružje iz Turske, prema Stockholmskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja (SIPRI).

Očekuje se još veća prodaja turskog oružja kako se Evropa ponovno naoružava protiv rastuće prijetnje iz Rusije i dok Donald Trump pritiska saveznike u NATO-u da troše više na odbranu.

TB2, bespilotna letjelica srednje visine i velike izdržljivosti, dizajnirana i proizvedena u Turskoj, utjelovljuje ulogu Ankare kao dobavljača oružja.

Kompanija koja stoji iza njega – Baykar, čiji je predsjednik uprave oženjen kćerkom Recepa Tayyipa Erdogana, turskog predsjednika – ostvarila je prošle godine 2,2 milijarde dolara od izvoza, što je činilo većinu njenih prihoda.

Zemlje uključujući Ukrajinu, Poljsku, Rumuniju i Hrvatsku uvezle su ove bespilotne letjelice iz Turske.

Nekoliko turskih odbrambenih kompanija, uključujući Roketsan i Aselsan, imenovano je ove sedmice u velikim odbrambenim projektima NATO-a za razvoj napadačkih sposobnosti te sistema protivvazdušne i protivraketne odbrane.

"Turska više nije samo zemlja koja štiti vlastite granice", izjavio je Salih Ayhan, zamjenik turskog ministra odbrane, na marginama samita NATO-a.

Dodao je: "Turska se transformisala u globalnog aktera koji promoviše stabilnost, pruža sigurnost i podržava mir u kriznim regijama."

Najavljen je novi pakt o odbrani i sigurnosti između Velike Britanije i Turske, koji će uključivati razmjenu obavještajnih podataka i odražavati "zajedničku odlučnost... da se dalje ojača i institucionalizuje njihova saradnja".
Ayhan je rekao: "Turska i UK, smješteni na suprotnim krajevima evropskog kontinenta, nisu tek geografske granice za vanjske prijetnje. Umjesto toga, oni funkcionišu kao dva strateška štita saveza."

Turska postaje globalno vezivno tkivo, pozicionirajući se između Rusije i Ukrajine te između Izraela i Irana; djelujući kao kanal prema Kini; i uvodeći članice izvan NATO-a u krug – poput Ahmeda al-Sharaea, sirijskog predsjednika, koji se sastao s Trumpom u Ankari.
Jedna šala koja se mogla čuti na samitu bila je da je Turska čak u stanju posredovati između Zapada i Zapada – na primjer, između Trumpa i evropskih saveznika u NATO-u nakon što je američki predsjednik zaprijetio povlačenjem iz saveza.

Zapravo, Trump je rekao da ne bi ni prisustvovao samitu da domaćin nije bio Erdogan.
Dvojica lidera imaju bliske odnose – toliko bliske da je američki predsjednik u Ankari rekao kako razmatra mogućnost povratka Turske u program borbenih aviona F-35, nakon što je izbačena 2019. zbog kupovine ruskog raketnog sistema.

Diplomatski uticaj koji Turska ima postao je koristan za Evropu, koja se našla na nestabilnom terenu s nepredvidivim Trumpom i manje pouzdanim američkim sigurnosnim kišobranom.

Turska ne uspijeva samo zato što je trenutak pravi, već i zato što je njena jedinstvena geografija – koja se proteže preko Evrope i Azije – čini strateškim krilom Evrope protiv Rusije i Irana.
Nijedan drugi saveznik u NATO-u nije u takvoj poziciji, smješten na spoju Crnog mora, istočnog Mediterana, Bliskog istoka i Kavkaza.
Turska također ima kontrolu nad tjesnacima Bosfor i Dardaneli, koji upravljaju pristupom Sredozemnom i Crnom moru.

Zemlja već dugo zauzima neugodno mjesto u zapadnoj sigurnosnoj arhitekturi – članica je NATO-a od 1952., ali držana na distanci.

Prije samo nekoliko godina, Turska je iritirala svoje saveznike – odugovlačeći s kandidaturama drugih zemalja koje su se željele pridružiti, odbijajući provesti zapadne sankcije protiv Rusije zbog njene invazije na Ukrajinu i gušeći neslaganje kod kuće, na uzbunu zapadnih zvaničnika.

To više nije slučaj.

Ali pomak Turske od autsajdera do nosećeg stuba evropske sigurnosti i dalje ostaje izazov.
Za sada, uprkos napretku Turske u odbrambenoj proizvodnji, ona se i dalje oslanja na američke motore za pogon svog borbenog aviona Kaan.

Rastuće veze Evrope s Turskom mogle bi, iznenađujuće, uzrujati Trumpa. Njegovo perje je nakostriješeno time što saveznici u NATO-u biraju kupovinu oružja unutar Evrope, umjesto da kupuju američko, kako bi ispunili svoje povećane ciljeve odbrambene potrošnje.

Tursko samopouzdanje također izaziva bijes Izraela, gdje zvaničnici ne žele da zemlja koju su neki nazvali "novim Iranom" dobije avione F-35.

Benjamin Netanyahu, izraelski premijer, požalio se da bi to uništilo ravnotežu moći na Bliskom istoku.

Javno, evropske zemlje sliježu ramenima na ovo pitanje. Ulf Kristersson, švedski premijer, rekao je za The Telegraph da nije zabrinut zbog uznemiravanja Izraela kao posljedice izgradnje jačih odbrambenih veza Zapada s Turskom, objašnjavajući to kao pitanje ispunjavanja prioriteta odbrambene potrošnje.

No privatno, mnogi diplomati i zvaničnici priznali su da je Izrael veliki destabilizirajući faktor na svjetskoj sceni i ne očekuju da će se to promijeniti dok ne dođe novo rukovodstvo.

Također očekuju da će Izrael lobirati u Evropi protiv kupovine oružja od Turske.

Turska je privukla i kritike Irana zbog dodvoravanja Zapadu – što je možda jedina stvar oko koje se Islamska Republika i Izrael mogu složiti.

Sve bi ovo moglo biti destabilizirajuće za Evropu – i svijet.

Kratkoročno, Evropa nema izbora nego sarađivati s Turskom, baveći se hitnim potrebama, ali dugoročno, to može dovesti do neželjenih posljedica i još veće globalne nestabilnosti.