Tuđman i Trojka: Guranje razlika pod tepih zarad viših i nižih ciljeva

U kontekstu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka važno je približiti reperkusije tog koncepta na našu društveno-političku scenu. Naime, bosanskohercegovački HDZ je na sličan način objedinio i homogenizirao gotovo u cjelini hrvatsko društveno-političko tijelo. Izuzetak su bili Hrvati u većim gradovima iz čega je u opkoljenom Sarajevu u aprilu 1993. godine nastala Hrvatska seljačka stranka, koju su podržali Napredak, Ivo Komšić i mnogi istaknuti hrvatski političari i intelektualci.

Kasnije turbulencije i politička preslagivanja uslovile su podjele u HDZ BiH upravo po ideološkoj liniji, što je temelj okupljanja oporbene Petorke o čemu smo pisali ranije.

Ovaj put želimo demaskirati zašto se na primjeru uspostavljanja nelegitimne vlasti u FBiH Tuđmanov koncept pokazao izuzetno kompatibilnim sa ideološkim Frankenštajnom zvanim Trojka, koji čini SDP, iz kojeg je većina patriota odavno izašla, NiP-a kao populistička patriotsko-vjerska opcije pseudoselefijskog koncepta podložna utjecaju stranaca i narkokartela te Naša stranka kao kvaziliberalna vječna opozicije.

Iako su historijski konteksti potpuno različiti, na konceptualnom nivou postoje jasne strukturne i funkcionalne sličnosti u načinu na koji se opravdavaju, medijski oblikuju i u praksi realizuju ovi politički savezi.

Ključna sličnosti između ova dva politička fenomena je pragmatizam i postavljanje "višeg cilja" iznad ideologije. U oba slučaja, duboke ideološke, vrijednosne i historijske razlike stavljaju se u drugi plan zarad postizanja onoga što se projektuje kao "viši zajednički interes".

U Tuđmanovom konceptu cilj je bio uspostavljanje i odbrana nezavisne hrvatske države te formiranje jedinstvenog nacionalnog fronta.

U odnosu Trojka i HDZ BiH deklarisani "viši ciljevi" su evropski put Bosne i Hercegovine, stabilizacija institucija, deblokada procesa i ekonomski razvoj. Da bi se formirala vlast i krenulo ka EU, Trojka i HDZ BiH stavljaju po strani krupne ideološke razlike. Svjesno "guranje pod tepih" suštinskih neslaganja je postao konsenzus zajedničkog djelovanja.

Oba koncepta opstaju na prešutnom dogovoru da se o najtežim temama ne raspravlja dubinski, jer bi to odmah narušilo interesni savez.

U Hrvatskoj to je bilo izbjegavanje moralne i historijske rasprava o karakteru NDH i fašizmu naspram antifašizma, kako se ne bi narušilo krhko nacionalno jedinstvo u ključnom trenutku rata. To breme godinama opterećuje hrvatsku svakodnevicu od karaktera ustaškog pozdrava, preko obilježavanja zločina NDH-a do Thompsona.

U podređenom odnosu Trojke prema HDZ BiH najosjetljiviji problemi, poput ustavnih reformi, načina izbora članova Predsjedništva BiH te pitanja državne imovine, često se potiskuju sa dnevnog reda ili se o njima pregovara iza zatvorenih vrata kako bi koalicija opstala na "tehničkom" nivou.

Kritike kompromisa i rehabilitacije suparnika

Kritičari i jednog i drugog koncepta, u Hrvatskoj i BiH, koriste gotovo identičan rječnik, optužujući aktere za izdaju vlastitih principa i kapitulaciju pred suprotnom stranom.

Najveće kritike u tom kontekstu je imao Konaković, koji je od Zagreba dobio epitet “dobar dečko”, podsjetivši nas na ranije koncepte “muslimanskog cvijeća”.

Ljevica i liberalni krugovi Tuđmana optužuju da je pod plaštom "pomirenja" zapravo rehabilitovao ustaštvo, uveo historijski revizionizam i izjednačio fašistički kolaboracionizam sa antifašističkom borbom.

Kritičari politike Trojke smatraju da je pod plaštom "politike kompromisa" kapitulirali pred maksimalističkim zahtjevima HDZ-a (i SNSD-a) i da zarad fotelja pristaju na cementiranje etničkih podjela i slabljenje državotvorne politike.

Normalizacija političkih suparnika

Oba procesa su poslužila kao mehanizam uvođenja onih "drugih" u prihvatljiv politički i društveni glavni tok.

U Hrvatskoj, Tuđman je desnoj emigrantskoj struji, često s ekstremnim stavovima, dao legitimitet, širenjem u državne strukture, vojsku i medije pod izgovorom nacionalnog pomirenja. Taj prostor je ponajviše iskoristila hercegovačka struja koja i dalje djeluje kao jaka duboka država u Hrvatskoj.

U odnosu Trojke i HDZ-a kroz narativ o "novoj energiji" i "partnerstvu", HDZ BiH se više ne percipira kao isključivo kočničar procesa kako je nekad bio opisivan u periodu platformi i alijansi, već kao nezaobilazan, pa čak i poželjan evropski partner, čime se cementira njegova pozicija "nezaobilaznog faktora".

Promjena odnosa Trojke prema HDZ-u vidljiva je u izbornoj godini, posebno od strane NiP-a, što predstavlja novi nivo populističkog potonuća kojeg birači imaju priliku da kazne 4. oktobra.

Suštinska sličnost između ova dva koncepta leži u politici realnosti. I Tuđmanovo pomirenje i koalicija Trojke i HDZ-a BiH počivaju na uvjerenju da je za postizanje velikih političkih ciljeva, uspostavljanje države ili integracija u EU, neophodno sklopiti pakt sa ideološkim antipodom, svjesno rizikujući optužbe za principijelnu izdaju i relativizaciju vlastitih vrijednosti.

Ovakav koncept je legitiman, ali za njegov neuspjeh neko mora preuzeti odgovornost.

Svima je jasno da taj eksperiment u FBiH na samom početku osuđen na propast jer je išao kroz neprincipijelnu podršku stranaca preko suspenzije demokratije uz nesrazmjeran odnos snage i iskustva u poređenju sa HDZ.

U kontekstu odrastanja novih generacija koje su sve više desnije orjentisani od svojih predaka koji su ratovali 1990-tih na hrvatskoj političkoj sceni nastale, su radikalnije opcije od HDZ-a. U BiH su u tom kontekstu izdvajaju Pravaši kao ekstremniji glasnogovornik HDZ BiH, ali nažalost i pojedini političari iz Petorke.

U tom narativu postale su prepoznatljive brutalne izjave Marija Karamatića (HSS) te česti radikalni istupi i govor mržnje ekstremnog jastreba HRS-a Slavka Zovke. Naime, on u Gradskom vijeću Mostara izvodi mnoge performanse kroz koje providno pokušava glumiti opoziciju HDZ-u dok je s druge strane nezaobilazan u antidržavnoj, antibošnjačkoj, i ponekad islamofobnoj retorici.

Jedan njegov javni nastup posebno se ističe gdje je pokazao suštinu svojih radikalnih stavova. Naime, on kritikuje Čovića i žali za izgubljenim prostorom kojeg je nekad kontrolisala ‘čizma HVO-a’ u Jajcu, Busovači, Glamoču, Drvaru, Odžaku...

Na osnovu navedenog mnogo je realnije shvatiti političku konkurenciju na hrvatskoj sceni u BiH kroz odnos HDZ BiH i Petorke i njihovog kandidata za Predsjedništvo. Ključno pitanje nije je li opozicija radikalnija nego promišljanje je li došlo vrijeme da Hrvati bez pomoći drugih dođu do promjene političke paradigme.