Piše: Samir Begović
“Defile može početi” – uzviknuo je jučer član Predsjedništva BiH Denis Bećirović nakon što mu je policijski komesar Fatmir Hajdarević predao raport na održavanju defilea policijskih snaga i veterana u Sarajevu povodom 35. godišnjice mobilizacije rezervnog sastava policije Republike Bosne i Hercegovine.
I zaista je defile bio impresivan. Pod punom opremom marširali su ulicom Maršala Tita čuvari naše sigurnosti, pripadnici Federalne uprave policije i pripadnici pet kantonalnih MUP-ova, dok su ispred njih išla specijalna oklopna policijska vozila, moderna i dobro opremljena i, što je najvažnije, nova. Građani su se mogli uvjeriti da naše policijske snage raspolažu i sa ljudstvom i sa materijalno-tehničkim sredstvima da odgovore najtežim zadacima koje pred njih okolnosti stave.
Pitanje je samo da li su u to uvjerili Bećirovića i političku svitu iz Trojke koja je prisustvovala ovoj svečanosti!? Da li je i njih ovaj defile impresionirao? Da li su sada uvjereni da su naši policajci sposobni i hrabri za izvršavanje najtežih zadataka!?
Jer sada, godinu i po dana kasnije, znamo da u to nisu vjerovali ili nisu željeli vjerovati kada je Sud Bosne i Hercegovine raspisao centralnu potjernicu za liderom SNSD-a Miloradom Dodikom i njegovim partnerima u rušenju ustavnog poretka BiH Radovanom Viškovićem i Nenadom Stevandićem.
Hapšenje Dodika i njegovih “saboraca” bio je generacijski ispit za ovu državu – njenu vlast, njen ustav i zakon i njene policijske snage. Pa ipak, Bećirović tada nije uzviknuo “Hapšenje može početi”. Ni riječi, ni djelom nije im stavio do znanja da su to u stanju uraditi, da to trebaju uraditi, i da će on kao predstavnik države sve učiniti da im u tome pomogne. Umjesto toga, on je beskorisnim “zaključkom” u kojem poziva EUFOR da joj pomogne označio našu policiju nesposobnom za samostalno izvršavanje zadataka. Oni su to, naravno, odbili.
Iza Bećirovića na današnjem defileu je stajao ministar vanjskih poslova i jedan od ključnih ljudi vladajuće koalicije – Elmedin Konaković. Za sebe često voli reći da je hrabar. Možda se danas divio našim mladim, naoružanim i spremnim pripadnicima policijskih snaga, ali kada je te momke trebalo motivisati i institucionalno stati iza njih, Konaković je učinio daleko goru i pogubniju stvar po interese države. On je odlučio sabotirati akciju odnosno provođenje zakona ove zemlje plašeći naše policijske snage ali i sve građane BiH da bi neko u toj akciji mogao poginuti.
“U dejtonski organizovanoj BiH sa MUP-om Rs, sa 8000 naoružanih ljudi koje je Dodik spreman gurnuti u konflikt, zaista podržavam ovakav umjeren ili strateški pristup naših institucija koje polako stežu obruč oko Dodika. (…) Osuđujem izjave onih koji kažu da je zadatak policajaca da poginu hapseći Dodika. Prvi zadatak policajca je da sačuva svoj život kako bi sačuvao živote drugih ljudi”, govorio je tada Konaković.
A posljedice Konakovićevog “strateškog pristupa” odavno znamo. Obruč se oko Dodika nije stegao već se toliko razvukao da on sada, kada god poželi, putuje u najavažnije centre moći u svijetu (Vašington, Tel Aviv, Moskva), gdje djeluje protiv države. Umjesto ohrabrivanja naših policijskih snaga, Konaković je ohrabrio Dodika. Državu i njene policijske snage je predstavio nemoćnima pred razularenim secesionistom, projicirajući u njih vlastiti strah i nesigurnost.
Svi oni su se i tada i kasnije mogli pravdati “komplikovanom dejtonskom strukturom”, nedovoljnim nadležnostima policijskih agencija, ali nisu. Njihova osnovna poruka je bila da naše policijske snage nisu sposobne same izvršiti zadatak i da ne treba niko da pogine štiteći ustav i zakon ove zemlje.
Veteran bh. novinarstva Sead Numanović ovo obeshrabrivanje policijskih snaga da djeluju naziva “sijanje raka leukemije u državno tkivo Bosne i Hercegovine”.
“Ja mislim da je to sijanje raka leukemije u državno tkivo Bosne i Hercegovine kada je Trojka odlučila da ne odgovori na državni udar Milorada Dodika, kada je Elmedin Konaković izašao i rekao da ga se neće hapsiti. On je napravio historijsku štetu. Tada je posijan rak leukemije u bošnjačko političko društvo. (…) Ostavljanjem na cjedilu ljudi iz SIPA-e vi ste ustvari poslali poruku svim državnim službenicima da nema niko iza njih. I sada imate državne službenike u BiH i FBiH koji doživljavaju svakodnevna ponižavanja, maltretiranja, gaženja jer nema niko da stane iza njih”, kazao je Numanović nedavno u podcastu magazina STAV.
A tu posijanu leukemiju neće izliječiti jedna, po svemu sudeći, predizborna svečanost, niti vlast koja će biti uz policiju kada održava defile, a sakriti se od nje kada treba krenuti u akciju.
Defileu su prisustvovali i mnogi veterani MUP-a Republike BiH. Hiljade njihovih kolega širom BiH su tokom agresije dali život za odbranu Bosne i Hercegovine. Da li bi danas imali državu da je njima neko iz vrha države rekao da ne trebaju raditi svoj posao jer bi neko mogao poginuti?
