Piše: Ćamil Duraković
Suština stupanja u političku arenu, borbe za vlast, izlaska na izbore, osvajanja pozicija i funkcija je raspolaganje javnim resursima, od budžeta do radnih mjesta. U tom smislu, predizborno i postizborno koaliranje je prirodan i normalan proces. Idealno bi bilo da koaliranje bude od opšte koristi, ali se često pretvori u lični interes i udovoljavanje sujetama vodećih aktera političkog nadmetanja. Kako god da koaliciju nazovete, ona mora biti opšteinteresno koncipirana, umjesto ličnointeresno, što i jeste idealna, teorijska definicija politike i demokratije. Međutim, u praksi nije tako.
Političko partnerstvo, koaliranje ili formiranje pokreta, kada je riječ o državnim interesima, opravdava svoje postojanje kada je:
- dostupno svakome ko se osjeća Bosancem i Hercegovcem, fleksibilno i prihvatljivo najširem krugu različitih motiva i ideja;
- inkluzivno i otvoreno za nove, samostalne, nezavisne ljude koji svoj politički stav nisu prepoznali ni u jednoj od aktuelnih političkih opcija i postojećih subjekata;
- otvoreno za prihvatanje novih ideja, kritika, neslaganje i kompromis.
Istini na volju, zadnjih tridesetak godina u političkom životu u BiH ništa od toga još uvijek nismo vidjeli! Prosta, zbirna, matematička struktura, koalicija projicirana kao osvajač vlasti i koja se svodi na međustranačku podjelu mjesta nije ništa novo, bez obzira koliko se stranaka udružilo i na koliko vlasti računali.
„Koalicije“ zasnovane na podjeli „kolača vlasti“, kakve smo i do sada viđali u nekoliko prethodnih izbornih ciklusa, vrlo su uslovljene, krhke i osjetljive. Rezultati rada dosadašnjih partnera u vlasti i njihov ukupan učinak, ostvaren preko stranačkih kandidata koje su u stanju „proizvesti“, vidljivi su na svakom koraku ispražnjene i opustošene zemlje, uništenih privrednih i neiskorištenih poljoprivrednih resursa. Učešće u svemu što podrazumijeva raspolaganje javnim resursima je katastrofalno. Razloga za to je previše za nabrajanje, ali najkritični je ograničenost na stranačke kadrove i interese.
Nije zgoreg ponoviti: da bi bila opšteinteresna, državotvorna i funkcionalna, koalicija (ili pokret) nipošto ne smije biti ekskluzivni klub postojećih političkih subjekata i samo i isključivo njihovih kadrova, organizovan po mjeri i pameti postojećih kadrova, sa samo stranačkim kandidatima za funkcije sistema... A toga smo se već nagledali u predizbornim i postizbornim koalicijama, neformalnim skupinama i partnerskim druženjima, sa rezultatima koji kao opštekorisni nisu vrijedni spomena.










