Više je iskrene želje za činjenje opšteg dobra, više je Bosne i Hercegovine u jednom nestračkom stručnjaku i nezavisnom kandidatu, koji je spreman samostalno ući u političku arenu, na tom putu založiti i svoje znanje i imovinu, i obraz i ugled, i iznijeti svoju ideju do kraja... nego u svim pokretima, platformama i koalicijama zajedno.
Piše: Ćamil Duraković
Suština stupanja u političku arenu, borbe za vlast, izlaska na izbore, osvajanja pozicija i funkcija je raspolaganje javnim resursima, od budžeta do radnih mjesta. U tom smislu, predizborno i postizborno koaliranje je prirodan i normalan proces. Idealno bi bilo da koaliranje bude od opšte koristi, ali se često pretvori u lični interes i udovoljavanje sujetama vodećih aktera političkog nadmetanja. Kako god da koaliciju nazovete, ona mora biti opšteinteresno koncipirana, umjesto ličnointeresno, što i jeste idealna, teorijska definicija politike i demokratije. Međutim, u praksi nije tako.
Političko partnerstvo, koaliranje ili formiranje pokreta, kada je riječ o državnim interesima, opravdava svoje postojanje kada je:
- dostupno svakome ko se osjeća Bosancem i Hercegovcem, fleksibilno i prihvatljivo najširem krugu različitih motiva i ideja;
- inkluzivno i otvoreno za nove, samostalne, nezavisne ljude koji svoj politički stav nisu prepoznali ni u jednoj od aktuelnih političkih opcija i postojećih subjekata;
- otvoreno za prihvatanje novih ideja, kritika, neslaganje i kompromis.
Istini na volju, zadnjih tridesetak godina u političkom životu u BiH ništa od toga još uvijek nismo vidjeli! Prosta, zbirna, matematička struktura, koalicija projicirana kao osvajač vlasti i koja se svodi na međustranačku podjelu mjesta nije ništa novo, bez obzira koliko se stranaka udružilo i na koliko vlasti računali.
„Koalicije“ zasnovane na podjeli „kolača vlasti“, kakve smo i do sada viđali u nekoliko prethodnih izbornih ciklusa, vrlo su uslovljene, krhke i osjetljive. Rezultati rada dosadašnjih partnera u vlasti i njihov ukupan učinak, ostvaren preko stranačkih kandidata koje su u stanju „proizvesti“, vidljivi su na svakom koraku ispražnjene i opustošene zemlje, uništenih privrednih i neiskorištenih poljoprivrednih resursa. Učešće u svemu što podrazumijeva raspolaganje javnim resursima je katastrofalno. Razloga za to je previše za nabrajanje, ali najkritični je ograničenost na stranačke kadrove i interese.
Nije zgoreg ponoviti: da bi bila opšteinteresna, državotvorna i funkcionalna, koalicija (ili pokret) nipošto ne smije biti ekskluzivni klub postojećih političkih subjekata i samo i isključivo njihovih kadrova, organizovan po mjeri i pameti postojećih kadrova, sa samo stranačkim kandidatima za funkcije sistema... A toga smo se već nagledali u predizbornim i postizbornim koalicijama, neformalnim skupinama i partnerskim druženjima, sa rezultatima koji kao opštekorisni nisu vrijedni spomena.
Naime, ako koalicija ili pokret nisu inkluzivni, ako ne okupljaju najširu platformu dobronamjernih patriota svih struka i profila, dobrnamjernih pojedinaca, organizacija, neformalnih skupina, i koalicija i pokret postaju sami sebi svrha, prevarantski pokušaj da se novim nadnaslovom da novi smisao i razlog postojanja strankama, partijama, frontovima i njihovim koalicijama.
Budući da je stranačko političko organizovanje pokazalo samo i isključivo slabosti – od nedosljednosti do korupcije – nije bez pameti ustvrditi da samo nestranački stručnjaci, nezavisni eksperti (makar u izvršnoj vlasti) mogu donijeti nešto novo, svježe i konkretno...
Velike, brojne, „jake“ stranke sa dugogodišnjim stažom na političkoj sceni koliko god da predstavljaju ozbiljnu snagu već su okoštale, zastarjele, bez volje i unutrašnje snage da se mijenjaju, reorganizuju, podmlade, da uvedu moderniji način promišljanja sadašnjosti i vizije vlastite i budućnosti cjelokupne društvene zajednice... Pogledajte, od rata naovamo, koliko se novih lica pojavilo na političkoj sceni, koliko su novih kandidata kandidovale velike stranke, koliko je ideja, projekata, programa plasirano u javni prostor, a ako i jesu koliko njih ima konkretan hodogram sa zacrtanim rokovima, nosiocima aktivnosti, izvršiocima zadataka i sankcijama u slučaju nepoštivanja rokova ili neizvršenja zadataka.
U istom smislu, osnovna prednost nestranačkih stručnjaka je što ne odgovaraju strankama/partijama, ne prihvataju nametanje stranačkog umjesto državnog interesa i ne rade po naredbi stranačkog, već opšteg interesa.
Nestranački stručnjaci su jednako ničiji i svačiji, odgovorni naravno ideji oko koje je koalicija okupljena, a na njih mogu računati sve stranke koalicije, ali, prije svih, javnost i šira društvena zajednica.
S druge strane, nezavisni politički aktivisti za svoj rad odgovaraju direktno svojim biračima, odnosno građanima. Zahvaljujući društvenim mrežama glasači su u prilici svakodnevno preispitivati rad, djelovanje, odluke, tok procesa koje vodi ovakva ličnost i izravno kontaktirati i komentarisati njegov rad.
Etničke stranke možda možda jesu glas naroda, zaštitnici njegovih interesa, branioci narodne baštine i tekovina... Ostale stranke možda, zastupaju i štite neke druge interese i smjenjuju se u ulozi vlasti i opozicije sa samo jedinim zadatkom: osvajanje vlasti. Zbog toga niti imaju vremena niti naročitu potrebu da se bave konkretnim poslovima od interesa koji nema nikakve veze sa stranačkom ili etničkom pripadnošću. Ako hoćete, i iz te perspektive nestranački stručnjaci i nezavisni politički subjekti, bez stranačkih i drugih prerogativa, narušavaju tu vječnu dihotomiju, vlast-opozicija i uvode novi narativ u postojeću paradigmu.
Drugim riječima, više je iskrene želje za činjenje opšteg dobra, koristi svih pripadnika zajednice, više je Bosne i Hercegovine u jednom nestračkom stručnjaku i nezavisnom kandidatu, koji je spreman samostalno ući u političku arenu, na tom putu založiti i svoje znanje i imovinu, i obraz i ugled, i iznijeti svoju ideju do kraja... nego u svim pokretima, platformama i koalicijama zajedno.
(Autor je potpredsjednik entiteta Rs. Na izborima 2. oktobra 2022. godine izabran je kao predstavnik bošnjačkog naroda.)