Piše: Ćamil Duraković
Iz razgovora koje sam po stupanju na dužnost imao sa ambasadorima zemalja koje imaju svoje ambasade u Bosni i Hercegovini jedna je tvrdnja koja se da istaknuti kao zajednička činjenica, a to je da Bošnjaci nemaju jedinstvenu nacionalnu politiku. Drugim riječima, nemamo ideju šta želimo, kako to ostvariti i šta je donja, a šta gornja linija odnosno, linija ispod koje prestaju svi pregovori i ona ka kojoj se strijemi kao zajedničkom cilju u smislu opšte dobrobiti.
Na moju primjedbu da se sve naše, bošnjačke politike "okreću" oko jedinstvene, cjelovite, suverene Bosne i Hercegovine, čime se bošnjačka politika izjednačava sa bosanskom nacionalnom idejom i politikom, njihov odgovor bio je da to već imamo. Bosna i Hercegovina zaista, jeste jedna zemlja, administrativno uređena, ako hoćete podijeljena na dva entiteta koji su opet, različito organizirani.
Dvije činjenice, dva procesa, jedan neuspješan a drugi, nažalost uspješan možda, presudno utiču na sve tokove u Bosni i Hercegovini pa i na formiranje neke bošnjačke pro-bosanske politike. Prvi je neuspješna provedba Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se tiče povratka predratnih stanovnika određenog područja na svoja imanja, a drugi uspješnog preseljavanja stanovništva BiH u Zapadnu Evropu koji poprima razmjere odliva. Zbog ta dva procesa etnička slika i prostorni raspored naroda u našoj zemlji koncentrisanih na teritorije sa većinskom etničkom populacijom poprimila je obrise tri prilično etnički "čista" područja. Bosna i Hercegovina je de facto, dijelom i de jure, cijela, iz tri dijela.
Za promjenu tog stanja potrebno je više od želje čak, više i od jedinstvenog stava svih bošnjačkih političkih subjekata i uticaja međunarodnih faktora: potreban je konsenzus sva tri naroda i svih građana BiH. A to je, moramo priznati, u trenutnoj konstelalaciji snaga i odnosa ravno utopiji. U prilog tome ide, ili ne ide, i činjenica da su etničke oligarhije u proteklih tridesetak godina na respektivnim teritorijama pod njihovom kontrolom uspostavile trostruko "duboku državu" kojom štite imovinu, poslove, izvore enormnih zarada, i sebe i svoje okruženje od istrage i mogućeg / izvjesnog pravosudnog progona. Razvezivanje tog čvora zahtijeva nekog savremenog Gordija čak, Solomona / Sulejmana.
