Piše: Ela Abramović
Dok me je mozak bolio od Dritanovog govora u Potočarima, a stid i mučnina obuzimali od glave do pete, pojaviše mi se odjednom pred očima tri slike: Radovan Karadžić – Dritan Abazović - Vladimir Leposavić. Jedan pored drugog. Vjerovali ili ne – bi mi nekako lakše! Makar od puke spoznanje da mi nešto postade jasno, da sam makar nešto shvatila u tom magnovenju.
Kada je Radovan ubijao Sarajevo, onako sladostrasno, orgazmički - kako zna samo masovni ubica – kuljala je iz njega višedecenijska mržnja prema gradu i ljudima koji su mu dali sve. Upkos školi, ljubavima, ženidbi, poslu, ulasku u poznate sarajevske krugove, pisanju poezije, on nikako nije mogao da usvoji ni Sarajevo grad, ni duh njegovih ljudi. Grcao je, davio se, i jednako ih mrzio iz dubine duše. Bio je to prevelik i pretežak zalogaj za đikana koji bijaše sviknut da mudruje oko ognja i osvaja đevojke samo ako kleknu pred njim ili ih dohvati za pletenice. Vjerujem da je i rođena Sarajka, supruga mu, bila samo instrument da se ufura tamo đe nikada ne bi mogao priviriti sam.
Ništa zločincu nije bilo sveto osim njegove kose i frizure. U njegovom primitivnom duhu, pa i u liku lažnog doktora Dabića, kosa je bila izvor njegove „mitske“ snage i muževnosti, privlačnosti i moći zavođenja. Kosa, kao aura, bila je produžetak njegove male, ništavne duše. (Moguće da je imao i pušten mali nokat – spada u isti arsenal moći, a koristi i za vađenje sekreta iz nosa). U svakom slučaju – jedino što je impotentnu dušu činilo moćnom u vlastitim očima, ali dovoljno da nadahne snagom za neviđena zla.
Da ne pobrajam - Sarajevo je dosta dalo i Dritanu. Onako naivno, neštedimice, kako znaju gradovi u kojima se vjekovima susreću i zajedno žive različite kulture, vjere, civilizacije. Moglo se simpatisati to kovrdžavo momče, uporno, vrijedno, promućurno, uvijek pri ruci, nasmijano – pa i kad smijeh nema svrhe, ali „neka se nađe“.
