Arminka Helić, zastupnica Doma lordova Parlamenta Velike Britanije za magazin Time napisala je tekst o reprezentaciji Bosne i Hercegovine na Mundijalu.
Prenosimo ga u cjelosti:
Bosna i Hercegovina će se 1. jula na stadionu San Francisco Bay Area suočiti sa Sjedinjenim Američkim Državama u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva. To je izvanredna sportska priča. Trideset godina nakon što je rat razorio zemlju, reprezentacija Bosne i Hercegovine prvi put se plasirala u nokaut fazu turnira. Ipak, samo ovo dostignuće ne objašnjava zašto su Bosanci i Hercegovci, od St. Louisa do Stokholma i od Sarajeva do Sidneja, toliko vezani za uspjeh reprezentacije. Gotovo preko noći, tim je postao simbol alternativne budućnosti za zemlju koja je i dalje opterećena nacionalističkom politikom.
Praktično gledano, ovo je reprezentacija koja gotovo da ne bi trebala postojati. U genocidu u Srebrenici 1995. godine ubijeno je više od 8.000 bosanskih muškaraca i dječaka. Nekoliko igrača koji će ove sedmice nastupiti za Bosnu i Hercegovinu djeca su preživjelih iz tog genocida. Drugi su djeca porodica koje su protjerane tokom etničkog čišćenja. Igrači poput Esmira Bajraktarevića pripadaju generaciji rođenoj u inostranstvu jer su njihovi roditelji pobjegli od nezamislivog nasilja i izgradili nove živote na mjestima za koja nikada nisu očekivali da će ih zvati domom. Rođen u Wisconsinu od roditelja porijeklom iz Srebrenice, Bajraktarević je govorio o tome da bolnu historiju Bosne nosi „u svojoj krvi“.
To se odražava i u kulturi koja okružuje reprezentaciju. Stihovi nezvanične himne Svjetskog prvenstva grupe Dubioza Kolektiv, „Ja sam iz Bosne – vodi me u Ameriku“, zarazni su i duhoviti, ali u sebi nose i dozu istine. Refren pjesme, „Vodi me do Zlatnih vrata; asimilirat ću se“, oslikava paradoks modernog identiteta Bosne i Hercegovine. Dijaspora nastala kao posljedica rata, paradoksalno, postala je jedna od najvećih nacionalnih snaga Bosne i Hercegovine. Mladići odgojeni u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim zemljama odlučili su predstavljati državu koju su najprije upoznali kroz porodične priče o boli i gubitku. Njihova posvećenost podsjeća da se nacionalni identitet ne svodi samo na mjesto rođenja. On je pitanje pripadnosti.
Bosanski reprezentativac Esmir Bajraktarević, drugi slijeva, slavi sa saigračima nakon što je postigao drugi pogodak svoje reprezentacije tokom kvalifikacione utakmice Grupe H za Svjetsko prvenstvo 2026. između Bosne i Hercegovine i Rumunije u Zenici, Bosna i Hercegovina, u subotu, 15. novembra 2025. godine.
Više od trideset godina politički život Bosne i Hercegovine organiziran je oko upravljanja etničkim razlikama. Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je etničku pripadnost istovremeno ugradio kao osnovni princip političkog sistema. Taj kompromis osigurao je mir. S vremenom je, međutim, nagrađivao političare koji na vlast dolaze na osnovu etničkog identiteta, a ne sposobnosti, te ostaju na vlasti šireći strah i podjele.
Nogometna reprezentacija funkcioniše po potpuno drugačijem principu. Niko ne dobija mjesto u timu zbog svoje etničke pripadnosti. Igrači se biraju zato što su najbolji. Pozicija se zaslužuje vrhunskim rezultatima. Autoritet je u rukama selektora Sergeja Barbareza, bivšeg reprezentativca Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak da sastavi što jaču ekipu, a ne da balansira između suprotstavljenih političkih interesa. Na terenu Bosna i Hercegovina postaje ono što joj je politika rijetko dopuštala da bude – meritokratija.
Reprezentacija također utjelovljuje građanski ideal koji je uglavnom odsutan iz bosanskohercegovačke politike. Ona predstavlja jednu državu, a ne suprotstavljene konstitutivne narode i etničke zajednice, što pomaže da se objasni zašto izaziva tako snažan odjek širom Bosne i Hercegovine i među dijasporom.
Posmatrajući igrače i oduševljene mase ljudi svih nacionalnosti koje su ispunile ulice nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo, teško je ne primijetiti da su ostvarili nešto što politička klasa u Bosni i Hercegovini još uvijek teško može zamisliti – viziju zemlje zasnovane na zajedničkom cilju.
