Piše: Almasa Hadžić
"Bezbeli si ti poznavala mog brata" veli mi srednjovječna žena, tek pristigla pred Đuzinu kuću u Liplju na obilježavanje 30 godišnjice oslobađanja logora.
"Ko ti je brat", pogledom prebirem po grupi muškaraca, okupljenih u hladu kuće preko puta, misleći da joj je brat među njima.
"Čaruga" odgovara žena.
Zateče me. Poznajem, kako ne poznajem, Džemila Ajanovića, koga je cijeli Zvornik poznavao po njegovom nadimku. Čovjek za sve.
I kad nestane struje u selu, kad neko zaglavi u bolnici pa doktoru treba "šapnut" da ga pripazi, kad na sudu treba svjedočiti neko kome se vjeruje, kad komšija izgubi vozačku dozvolu pa se u policiji moradne "pogurati" da mu se što prije izda nova, kad kome treba izvaditi "papir" u općini, socijalnom, vojnom odsjeku, Čaruga je bio taj ko će lako sve "završiti, a da se niko ne nasekira".
Neposredno nakon agresije, srela sam ga u Tuzli. Ni nalik na Čarugu koga pamtim iz vremena mira. U licu iskopnio, polako se kreće, reče da je u kolektivnom smještaju, čini mi se, u školi u Kreki.
Opisao mi je svoju patnju u danima dok je bio u logoru u Liplju, kad su ga za noge i ruke objesili u WC-u pa ga tako obješenog držali 24 sata, tražeći od njega da prizna ko u selu ima para, ko ima skriveno oružje, gdje se krije "naoružana vojska"...
A od svega mu je teže bilo, priznao je, što su među njegovim mučiteljima bili i njegove nekadašnje komšije, prijatelji koje je od rođenja poznavao i često drugovao s njima.
Dok smo pričali, stalno je gutao pljuvačku k'o da mu je nešto golemo zapelo u grlu, pa mi šapatom reče da mu je i kćerka bila zarobljena u logoru. Pravila sam se da to prvi put čujem, iako sam mu kćerku srela i sa njom razgovarala u julu 1992. godine, neposredno nakon što su se logoraši iz Liplja probili do sela Međeđa u Sapni.
Umro je, reče mi njegova sestra, 2007. godine. Kćerka mu je negdje u inostranstvu.
Do Čarugine sestre, sjedi starija žena, Bejha Smajić se zove. Nevoljko se prisjeća dana provedenih u logoru iako je novinari potiču na razgovor.
"Udarali su me, bila sam crna sva k'o ta tvoja majica. Doveli me kući uoči one večeri kad će nas naši osloboditi, traže pare i zlato. Izvadim 22.000 maraka ušteđevine i zlatninu koju sam imala.
Doveli i moju jetrvu, i nju udaraju da im da pare i zlato. I dala je.
A onda zgrabiše jetrvu za kosu, lupaju joj glavom od zid da im kaže ko u selu ima para. Ona govori "zakoljite me, ali ne znam". Džaba, udaraju nas bez milosti.
U mene se od udaraca zatvorile oči. Hvala Bogu ujutro su nas naši oslobodili. Imala sam tada 44 godine", priča Bejha.
Sa suprugom i ostatkom familije, onako izubijani, izmučeni, bez igdje ičega, nakon oslobađanja logora, Bejha i njeni, spas su potražili u Srebrenici.
Mučili se, gladovali kao i svi ostali Srebreničani, a onda došao juli 1995. godine. Muž joj, veli, "nestao u koloni". Tijelo su mu pronašli negdje oko Konjević Polja.
"Sin mi, Sajo, kad smo stigli u Tuzlu, ode na ratište. Nije prošlo malo, u jednoj akciji je teško ranjen. Sada je 70% ratni vojni invalid. A ja na jedno oko ne vidim. Primam insuline. Živimo od invalidnine, malo nešto usijemo i, eto...".
Kadira Bijeljinac imala je 38 godina kada je skupa sa suprugom i tri kćerke zarobljena i dovedena u Đuzinu kuću, tačnije logor, u kome je bilo smješteno više od 400 zarobljenika..
"Ne mogu da se sjećam! Ne mogu da pričam jer ta patnja se ispričati ne može. Srce me boli od priče, od sjećanja. A znam da treba pričati, da se mora znati.
I danas pitam sebe kako smo preživjele tih 9 dana u logoru, i kako s tom tegobom živimo sve ove godine. Valjda Allah da neku snagu.
Moja Nermina je imala 9 godina, Razima 11 i Ramiza 13. Na spavanju su nas digli i doveli u logor.
Sve me Razima, duša moja, u onom strahu, hvata za ruke, govori "majka, majka, šta će biti s nama". Ja skinem potkošulju s jedne curice, pa obučem njoj, imala je slabe krajnike.
