Zapadni lideri prikazuju rat u Ukrajini kao globalni sudar dobra i zla. Prije ili kasnije će morati da nam objasne zašto takozvano zlo – pobjeđuje.
Piše: Erik Valenčič
Rat u Ukrajini sam po sebi je svjetski rat, jer njegove negativne posljedice osjeća cijeli svijet. Rastuće cijene energenata, smanjenje privrednog rasta, nekontrolirana inflacija, poremećaji u snabdijevanju hranom, a time i nestašica hrane destabiliziraju mnoge zemlje i podrivaju sigurnost u svijetu. Već neko vrijeme čitav svijet prolazi kroz težak period. Izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma pod naslovom Posljedice rata u Ukrajini bit će dalekosežne upozorio je već u aprilu: "Do ovog trenutka, čini se da do 30 odsto obradivog zemljišta u Ukrajini ove godine neće biti zasijano ili požnjeveno zbog ruskog napada". Svjetska banka je početkom juna snizila prognozu globalnog ekonomskog rasta u 2022. na 2,9 odsto (januarska prognoza bila je 4,1 odsto) i upozorila na mogućnost stagflacije slične onoj iz 1970-ih.
Stagflaciju karakterizira stagnacija ili nizak rast privrede, visoka nezaposlenost i smanjenje kupovne moći novca. Većim dijelom svijeta, koji se još nije oporavio od razornih mjera za obuzdavanje pandemije Covid-19, širi se zabrinutost koja se graniči sa panikom. Na primjer, Klaus Miler, predsjednik njemačke Federalne agencije potrošača, rekao je njemačkim medijima u junu da bi Nijemci uskoro mogli očekivati do tri puta veće cijene plina. Ovo je zapravo jedan od boljih scenarija. Drugi je da se Njemačka ove jeseni suoči sa katastrofalnim nedostatkom ovog energenta, sa novim i eventualno konačnim prekidom isporuke ruskog plina. Niko ne zna šta nas čeka.
Ali jedno je sigurno. Dok ćemo se mi u Evropskoj uniji i uopće na zapadu morati nositi sa znatno višim troškovima života i drugim socio-ekonomskim pritiscima, u takozvanom trećem svijetu, prije svega u Africi, očekuju se mnogo gori problemi. Od početka pandemije u proljeće 2020. broj ljudi koji pate od gladi ili hronične neuhranjenosti porastao je za 150 miliona, tako da ih je prošle godine bilo 828 miliona.
David Basley, direktor Svjetskog programa za hranu UN-a, nedavno je rekao:
"Mislili smo da ne može biti gore. Ali ovaj rat je destruktivan… Njegove posljedice bit će destabilizacija na globalnom nivou, glad i masovne migracije kakve ranije nismo vidjeli". Klimatske promjene samo dodatno pogoršavaju sigurnosnu situaciju. Čini se da je apokaliptična budućnost na koju nas godinama upozoravaju naučnici i analitičari – konačno tu.
Diplomatija dvoličnosti
Rat u Ukrajini izazvao je geopolitička previranja i odnos snaga u svijetu se mijenja na štetu zapadnih sila. Sve nestabilnija situacija ide u prilog raznim diktatorima koji ucjenjuju međunarodnu zajednicu. Sve je očiglednija nemoć́ zapada. Fotografija koja simbolizira ovaj proces prikazuje ostarjelog američkog predsjednika Joea Bidena i mladog saudijskog princa Mohameda bin Salmana kako se nestašno pozdravljaju pesnicama tokom Bidenove posjete Saudijskoj Arabiji 15. jula. Podsjetimo, Biden je tokom predizborne kampanje obećao da će izolirati bin Salmana na međunarodnoj sceni zbog brutalnog ubistva američkog novinara saudijskog porekla Džamala Hašogija, koje su počinili Salmanovi agenti u saudijskom konzulatu u Istanbulu u oktobru 2018.
Ovo uvjeravanje bilo je dio Bidenove najave da će njegova administracija dati prioritet demokratskim normama i ljudskim pravima u međunarodnim odnosima. Nakon što je preuzeo dužnost, on je skinuo oznaku tajnosti sa izvještaja američke obavještajne službe u kojem se zaključuje da je bin Salman naredio ubistvo novinara i odbio je direktne razgovore sa saudijskim princom.
Ali onda je đavo odnio šalu. U SAD je inflacija dostigla najviši nivo od novembra 1981, a u junu je premašila 9 odsto. Biden je krenuo na mini turneju po Bliskom istoku tokom koje je u Tel Avivu potvrdio američku podršku Izraelu u sukobu sa Iranom, koji ponovo obogaćuje uranijum (nakon što je bivši predsjednik Donald Tramp potkopao međunarodni sporazum o kontroli iranskog nuklearnog programa), poručio je Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali, koje iz dana u dan ubijaju izraelske snage sigurnosti i jevrejski ekstremisti, da sada nije vrijeme za mirovne pregovore i obećao im pristup 4G internetu – ali njegov glavni cilj bila je Saudijska Arabija. Ukratko, Biden je došao da zamoli bin Salmana da pumpa više nafte, jer bi to ublažilo inflaciju u Americi i ubrzalo njen ekonomski rast. Bin Salmanov odgovor bio je kratak: ne. Saudi Arabija je spremna proizvoditi više nafte samo u slučaju nestašice nafte na svjetskom tržištu.
SAD čekaju izbori za kongres i senat u novembru, na kojima će Bidenova Demokratska partija po svoj prilici doživjeti poraz (gubitak većine u oba predstavnička doma; ona u senatu je već́ prilično uzdrmana). Bin Salman sve to zna. Njemu odgovara slabljenje Bidenove administracije. Centar svjetske moći pomjera se sa zapada na istok, iz Vašingtona u Peking, a bin Salman je sve skloniji povezivanju sa Kinom.
Kada je Biden, kako je izvijestio Guardian, pomenuo Hašogijevo ubistvo, bin Salman ga je optužio za licemerje, jer ni on ništa nije preduzeo u vezi sa ubistvom palestinsko-američke novinarke Širin Abu Akle, koju su izraelski vojnici ubili 11. maja. I u pravu je. Biden i drugi zapadni lideri su postepeno izgubili svaki moralni kredibilitet pred licem svijeta.
Po povratku kući, Biden je tvrdio da je rekao bin Salmanu da ga smatra lično odgovornim za Hašogijevu smrt. Saudijski ministar inostranih poslova Adel al Džubeir, koji je prisustvovao sastanku, negirao je ovu izjavu, rekavši da to nije čuo. Biden je uzvratio da je al Džubeirova tvrdnja neistinita, ali ostaje al Džubeirov, odnosno zvanični stav Saudijske Arabije da bin Salman nije naredio Hašogijevo ubistvo i da je to zemlja koja poštuje ljudska prava.
Diplomatija bombi
Nakon što je Bidenova posjeta Bliskom istoku završena bez zapaženih uspjeha (jedan od njih je da izraelski putnički avioni sada mogu letjeti kroz saudijski vazdušni prostor), ruski predsjednik Vladimir Putin također je otputovao na Bliski istok 19. jula i održao sastanak u Teheranu sa iranskim ultra-konzervativnim predsjednikom Ebrahimom Raisijem i turskim autokratom Tayyipom Erdoganom. Zvanično je to bio trilateralni sastanak ravnopravnih lidera koji su se sastali da razgovaraju o situaciji u regionu i svijetu, ali se Putin posebno istakao iz razumljivih razloga. U Teheran je došao sa više ciljeva, ali prije svega je želeo pokazati Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama da ga nisu uspjeli izolirati na međunarodnoj sceni. Iranski vjerski vođa Ali Hamnei podržao je ruski napad na Ukrajinu rekavši da bi NATO ionako prije ili kasnije započeo rat zbog aneksije Krima.
Međunarodne sankcije protiv Irana i Rusije jačaju savez između ove dvije zemlje, koje traže način da izbjegnu negativne posljedice sankcija i dugoročno smanje svoju zavisnost od međunarodne razmjene u američkim dolarima. Neposredno prije dolaska Putina u Teheran, ruski naftni gigant Gazprom i Nacionalna iranska naftna kompanija potpisali su sporazum o saradnji, po kome će Gazprom pomoći Iranu da razvija gasna i naftna polja, a očekuje se da će Iran uskoro Rusiji prodati još stotinu vojnih dronova za nastavak rata u Ukrajini. U intervjuu za iranski list Šarg, ruski ambasador u Teheranu Levan Džagarijan opisao je odnose dvije zemlje rekavši da su Rusija i Iran sada "ujedinjena tvrđava".
U međuvremenu, Putin i Erdogan su u Teheranu nastavili razgovore o prekidu blokade u Crnom moru, koja spriječava Ukrajinu da izvozi žito u svijet.
"Želio bih vam se zahvaliti na pregovaračkim naporima. Napredujemo zahvaljujući vašem posredovanju. Sve još nije riješeno, ali činjenica da su se stvari pomjerile već́ je dobra", rekao je Putin Erdoganu, prešutivši da je upravo njegova vojska ta koja blokira izvoz žitarica, ne računajući zalihe koje je zaplijenila tokom osvajanja ukrajinske teritorije i koje ruska država sada pokušava prodati na svjetskom tržištu. Predstavnici Rusije, Ukrajine, Turske i Ujedinjenih nacija potpisali su ipak 22. jula u Istanbulu sporazum o uspostavljanju sigurnog morskog koridora preko kojeg bi Ukrajina mogla početi izvoziti žito.
Trenutno više od 20 miliona tona žita čeka na izvoz. Sporazumom je predviđeno da teretni brodovi pristaju u tri ukrajinske luke u Crnom moru, uključujući Odesu, pod uslovom da se prvo pregledaju u Turskoj kako bi se osiguralo da humanitarni koridor ne bude zloupotrebljen za tajno snabdijevanje Ukrajine oružjem. Potpisnici sporazuma su se obavezali da će uspostaviti zajednički koordinacioni centar u Istanbulu za usklađivanje ukrajinskog izvoza žitarica, za koji su se optimistični zvaničnici Ujedinjenih nacija nadali da bi uskoro mogao doseći 5 miliona tona mjesečno.
Sljedećeg dana, 23. jula, ruska vojska bombardirala je luku Odesa. Moskva je nastavila negirati napad, ali je to priznala dan kasnije, uz obrazloženje da je njena vojska raketirala vojne ciljeve. Snimci iz Odese su pokazali da je to laž. Motiv napada na luku bio je jasan. Putin je pokazao Ukrajini i međunarodnoj zajednici da u svakom trenutku može paralizirati izvoz žitarica u svijet, što po svoj prilici znači da će bombama ucjenjivati zapadne sile da ublaže sankcije prema Rusiji. I zaista, 19. jula predstavnici Evropske unije izrazili su spremnost da ublaže mjere prema nekim vodećim ruskim bankama. Predložili su da se odmrznu njihova finansijska sredstva potrebna za finansiranje globalne trgovine hranom i đubrivom. U utorak, 26. jula, ruska vojska je ponovo bombardirala Odesu.
Diplomatija vojnog huškanja
Erdogan nije mirotvorac. Njegova glavna agenda u Teheranu bila je da dobije podršku Rusije i Putina za upad na kurdske teritorije u sjevernoj Siriji. On tamo želi napraviti tampon zonu koja bi se protezala 480 kilometara duž turske granice i dopirala duboko u unutrašnjost Sirije. Na ovom prostoru on planira naseliti do tri miliona arapskih sunitskih izbjeglica koje sada žive u Turskoj, što podrazumijeva etničko čišćenje lokalnog kurdskog stanovništva. Erdogan ne krije svoje planove: ovu ideju je iznio u obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija još krajem septembra 2019.
Ali Iran i Rusija, koji podržavaju režim Bašara el Asada u Siriji u borbi protiv sunitskih islamističkih pobunjenika (koje podržava Erdogan), ne odobravaju novi turski upad u Siriju (prvi se odigrao u januaru 2018. na kurdskoj teritoriji Afrina na sjeverozapadu zemlje). Hamnei je upozorio da će "svaka vojna intervencija u sjevernoj Siriji sigurno nanijeti štetu Turskoj, Siriji i cijelom regionu". Njegovo upozorenje sadrži prikrivenu prijetnju, jer se na strani Asadovih snaga bore i pripadnici iranskih šiitskih paravojnih formacija i elitnog Korpusa garde Islamske revolucije koji, između ostalog, brane teritorijalni integritet Sirije. Ako bi Erdogan ostvario svoju namjeru, Turska i Iran bi ubrzo postali posredni učesnici u ovom ratu.
Iako Erdogan nije dobio ono zbog čega je došao u Teheran, on neće odustati od svojih namjera. Turska sljedećeg ljeta ima predsjedničke izbore i Erdogan opravdano strahuje od sve snažnije opozicije, koja je već́ odnijela pobjedu u skoro svim većim gradovima na lokalnim izborima 2019, uključujući Ankaru, Istanbul i Izmir. Erdogan će pokrenuti makar ograničene borbene operacije protiv Kurda u Siriji kako bi se pokazao kao odlučan lider pred izbore, a sasvim je moguće da proglasi i vanredno stanje u Turskoj zbog novog rata i odloži izbore ako mu istraživanja javnog mnjenja budu predviđala očigledan poraz. Ovo nije čista spekulacija. Erdogan je Tursku pretvorio u autokratsku državu (ustavni amandmani iz aprila 2017. mu omogućavaju da vlada do 2029.) i malo je vjerovatno da će lako napustiti predsjedničku palatu vrijednu 600 miliona dolara koju je sebi izgradio u Ankari.
Diplomatija ucjenjivanja
Erdogan sada postiže političke poene kod domaće javnosti beskompromisnim ucjenama NATO-a. Kao rezultat ruskog upada u Ukrajinu, Finska i Švedska podnijele su zahtjev za prijem u Sjevernoatlantski savez i njihove prijave konačno su odobrene na sastanku država članica NATO-a u Madridu krajem juna. Dvije zemlje će postati punopravne članice alijanse kada sporazum postignut u Madridu ratificiraju parlamenti ili predstavnički domovi svih 30 država članica. Erdogan im je prije nekoliko nedjelja blokirao put ka NATO-u, a sada ratifikaciju sporazuma u turskom parlamentu uslovljava zahtjevom finskim i švedskim vlastima da deportiraju u Tursku desetine ljudi koje je njegov režim optužio za terorizam. To su kurdski aktivisti i članovi progonjenog muslimanskog pokreta gulenista u Turskoj, nazvanog po najvećem političkom protivniku Erdogana, Fetulahu Gulenu, koji živi u egzilu u Sjedinjenim Državama.
Nije jasno o kojim ljudima je riječ, niti o kolikom broju njih se radi. Nakon što je turski ministar pravde Bekir Bozdag 29. juna rekao da su finskim i švedskim vlastima dostavljeni dokumenti u vezi sa 33 osobe, Erdogan je na konferenciji za novinare sljedećeg dana rekao da samo Švedska treba deportirati 73 "terorista" u Tursku. U sporazumu između Finske, Švedske i Turske navodi se da će dvije zemlje ekspeditivno i temeljno ispitati "neriješene zahtjeve Turske za deportaciju ili ekstradiciju osumnjičenih za terorizam, uzimajući u obzir informacije, dokaze i povjerljive informacije" koje su dostavile turske vlasti. Za autokratu Erdogana stvari su sasvim proste: "Švedska nam je ovim tekstom obećala 73 osobe". Ako ih ne "isporuči", dodao je, onda njegova vlada i parlament neće odobriti sporazum o ulasku Finske i Švedske u NATO.
Tokom proteklih nekoliko godina, Turska je zatvorila desetine hiljada ljudi, uključujući veliki broj novinara, akademika, disidenata, predstavnika civilnog društva, političara i tako dalje. To niko nije pomenuo na sastanku članica NATO-a, već je Erdogan bio obasipan izrazima podrške nacionalnoj sigurnosti Turske. On dakle zna da ucjenom može postići praktično sve što poželi. U Madridu je zatražio od članica NATO-a da podrže borbu Turske protiv terorizma, kako on naziva svoj rat protiv Kurda. Ovim je izopačenost dvolične politike NATO-a dostigla vrhunac.
Turska je godinama podržava islamističke ekstremiste u Siriji. Biden je o tome govorio na Harvardu još 2. oktobra 2014. Tada je bio potpredsjednik SAD-a. On je tada optužio Tursku, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate za finansiranje islamističkih vojnih i terorističkih organizacija i snabdijevanje oružjem tih organizacija. Tada su se SAD i zapadne zemlje obratile kurdskim borcima u Iraku i Siriji za pomoć́ u borbi protiv islamista, tačnije Isisa. Sukobi su bili veoma krvavi i dugi i trajali su od 2014. do 2017. Kurdi su na zapadu bili hvaljeni kao herojski borci na prvim linijama globalnog sukoba dobra i zla, ali su danas prinuđeni da traže od Rusije i Irana da ih zaštite od napada Turske.
Nakon razgovora sa Erdoganom u Madridu, Biden je odobrio prodaju američkih borbenih aviona F-16 Turskoj, koju su SAD ranije blokirale zbog neslaganja sa turskom kupovinom ruskog sistema protivvazdušne odbrane. Celeste Valander, sekretarka za međunarodne poslove u Pentagonu, opravdala je ovu prodaju obrazloženjem da "SAD podržavaju modernizaciju turske borbene vazdušne flote jer je to doprinos sigurnosti NATO-a".
Turska vojska već́ godinama bombardira sjeverni deo Iraka, gdje živi većinsko kurdsko stanovništvo. Dana 21. jula granatirala je pogranični grad Zaho. Pogođen je vodeni park i ubijeno je 9 ljudi, uključujući i djecu, a ranjeno je 23.
Bure baruta
Rat u Ukrajini može se shvatiti kao epicentar zemljotresa čije potrese osjeća cijeli svijet. Tektonske promjene mijenjaju svjetski odnos snaga, ali su i zapadni lideri ti koji neprincipijelnošću i hroničnom dvoličnošću potkopavaju tlo pod svojim nogama. Svijet kao da klizi u ludilo. Ništa više ne izgleda stvarno, ništa nije opipljivo i smisleno. Jučerašnji heroji su današnji teroristi, da bi sutra bili kolateralna šteta u još jednom besmislenom ratu, Finska i Švedska su zaštitnice terorista, a Erdogan se predstavlja kao branilac naše zajedničke sigurnosti. Turska prodaje vojne bespilotne letjelice Ukrajini, Iran će ih prodati Rusiji, a Izrael i arapske monarhije Zaliva udružuju se da napadnu Iran. U međuvremenu, Kina širi svoj vojni utjecaj u jugoistočnoj Aziji i Pacifiku i sve agresivnije se sprema da okupira Tajvan. I tako bez kraja. Ovo više nije geopolitika, već odgovara klasičnoj definiciji haosa u nastanku. Cijela stvar liči na bure baruta iz koga viri mnoštvo fitilja. Bit će dovoljno da se samo jedan zapali.
Ako stvari nastave da se odvijaju u ovom smjeru, neće biti pobjednika na duge staze, mada trenutna situacija ide u prilog diktatorskim i autokratskim režimima. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio je Egipat, Kongo, Ugandu i Etiopiju tokom svoje afričke turneje prije dvije nedjelje. On je zahvalio lokalnim liderima na neutralnosti prema ratu u Ukrajini, okrivio je zapadne sankcije protiv Rusije za rast globalnih cijena hrane i obećao im rusko žito u zamjenu za širu ekonomsku, političku i sigurnosnu saradnju.
Evropska unija teško se može suprotstaviti širenju ruskog uticaja u Africi, naročito nakon što je 24. juna oko 2.000 afričkih migranata u Maroku pokušalo probiti ogradu i preći na teritoriju španske enklave Melilja. Desetine migranata ubijeno je u sukobima sa marokanskim snagama sigurnosti i španskom civilnom gardom. Masakr, koji je zgrozio Afričku uniju, prošao je gotovo nezapaženo u Evropi, kao i mnogi drugi slični događaji koji se ne uklapaju u kontekst zapadnog koncepta dobra i zla.
Upravo je Zapad, sa svojom ravnodušnošću prema ovim tragedijama, djelimično odgovoran za to što se ovakvi zločini sa takvom lakoćom reproduciraju širom svijeta, od izraelskog etiketiranja palestinskih humanitarnih organizacija kao terorista do streljanja aktivista za ljudska prava u Mjanmaru. Ideja o globalnom sukobu između dobra i zla manipulativna je i besmislena. Nemoguće je prihvatiti tvrdnju da je svijet crno-bijel, kada je svuda natopljen ljudskom krvlju.
(Autor je kolumnist Mladine. Tekst je sa slovenačkog preveden za portal Peščanik)
