Svesrpsko nejedinstvo i borba za prvog među Srbima

Piše: Jahja Muhasilović


Uklanjanje Nedeljka Eleka, direktora Olimpijskog centra Jahorina, sa izbornih lista – u stvarnosti predstavlja potres koji ogoljava duboki raskol na relaciji Beograd-Banja Luka. Afera "Elek" je indikator slučaja o tome kako režim Aleksandra Vučića pokušava provoditi tihu dekonstrukciju moći Milorada Dodika. U toku je prekomponovanje političke realnosti u Rs-u, sa ciljem instaliranja post-Dodikove, Beogradu lojalne strukture.

Od kritike MUP-a do beogradskog egila

Da bismo razumjeli zašto je Elekov slučaj postao tačka preloma, moramo dešifrovati višeslojne uzroke koji su doveli do njegovog javnog odstranjivanja. Površinski okidač bila je Elekova otvorena kritika na račun Ministarstva unutrašnjih poslova Rs (MUP Rs). U rigidno centralizovanom sistemu kakav je Dodikov, gdje je lojalnost vrhovni princip, a sigurnosni aparat kičma režima, takav čin predstavljao je jeres i direktan izazov autoritetu. Dodik ne toleriše napade na stubove svoje moći, jer zna da kontrola nad policijom znači kontrolu nad entitetom, entitetskim resursima i njegovim podzemljem.

Međutim, ovaj unutrašnji sukob za kontrolu nad represivnim aparatom samo je jedna dimenzija priče. Prava politička težina leži u pitanju: za koga i protiv koga radi MUP Rs? Upravo ovdje se lokalna borba za moć prepliće sa regionalnim ratom za prevlast unutar "srpskog sveta". Nije tajna da određene strukture unutar MUP-a Rs, preko svojih "kumovskih" i poslovno-sigurnosnih veza, djeluju kao produžena ruka tvrdolinijaških, proruskih elemenata u Srbiji. Te iste strukture su, tokom nedavnih protesta u Beogradu, aktivno podržavale i logistički pomagale anti-Vučićevske snage. Linija utjecaja je jasna: ona ide preko desničarskih stranaka poput Novog DSS-a i ideoloških patrona poput Emira Kusturice – Dodikovog bliskog saveznika i istovremenog kritičara Vučićeve "izdajničke" politike balansa prema Zapadu.

Kada je Elek napao MUP Rs, on nije samo udario na Dodikovu unutrašnju tvrđavu, već je, svjesno ili ne, stao na stranu Beograda u ovom tihom ratu. Dodikov režim, tolerisanjem i korištenjem MUP-a Rs kao platforme za destabilizaciju Vučića, direktno je ugrozio beogradsku vertikalu moći. Stoga je Dodikova odmazda prema Eleku bila nužna, ali je istovremeno otvorila vrata za Vučićevu kontraofanzivu. Elekov eventualni prelazak u tabor Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banje Luke, ne bi bio slučajan. Stanivuković je već dugo percipiran kao Vučićev "igrač" – figura koju Beograd pažljivo kultiviše kao prihvatljiviju i poslušniju alternativu nepredvidivom i sve toksičnijem Dodiku.

Vučićev priručnik: Upravljana erozija umjesto frontalnog sukoba

Ključno je razumjeti Vučićevu strategiju. On ne želi haos u Rs-u, niti želi da bude viđen kao neko ko ruši institucije manjeg bh. entiteta. Njegov pristup je daleko suptilniji i može se opisati kao sistematsko odstranjivanje ključnih ekonomskih i političkih saveznika koji čine Dodikovu bazu moći.

Prije svega se lociraju lokalni oligarsi i utjecajni pojedinci unutar SNSD-a čiji poslovni interesi zavise od Beograda ili koji su postali nezadovoljni Dodikovim autokratskim stilom.

Zatim kroz ekonomske poluge, medijski utjecaj i političke kanale, tim pojedincima se stavlja do znanja da njihova budućnost nije vezana za Dodika, već za novu konstelaciju snaga koju će oblikovati Beograd. Nudi im se "sigurna luka" i pozicija u post-Dodikovom poretku.

Konačno, jedan po jedan, ovi stubovi moći se odvajaju od Dodika, ostavljajući ga finansijski i politički sve izolovanijim. Time se njegova moć erodira iznutra, bez potrebe za direktnom konfrontacijom.

Elek je savršen primjer ove matrice. Njegov prelazak Stanivukoviću signalizira drugim 'oligarsima' da je proces biranja strana počeo i da je beogradska opcija postala ne samo održiva, već i poželjna za one koji žele sačuvati svoj kapital i utjecaj.

Stanivuković i krajnja igra Beograda

Ovaj narativ prevazilazi trenutni sukob i fokusira se na "završnu igru" Beograda. Aleksandar Vučić ne namjerava uništiti strukturu moći u Rs-u; on namjerava zamijeniti njenog lidera. U Drašku Stanivukoviću on vidi idealno sredstvo za ostvarenje tog cilja. Stanivuković nudi nacionalistički diskurs prihvatljiv biračkom tijelu u Rs-u, ali bez Dodikove reputacije ratnog huškača i bez američkih sankcija i bitnije od svega proruskog tajkuna koji će iznutra rušiti Vučićev režim. On je figura koja može nastaviti politiku srpstva, ali na način koji je usklađen sa strateškim interesima Beograda, a ne Moskve.

Vučićev cilj je stvaranje "upravljane opozicije" koja će postepeno preuzeti vlast od Dodika. Na taj način, Beograd bi osigurao da Republika srpska ostane pod njegovom čvrstom kontrolom, ali sa liderom koji neće praviti probleme u odnosima sa Zapadom i koji neće potkopavati Vučićevu poziciju "glavnog balkanskog igrača". U suštini, radi se o zamjeni nepredvidivog "slobodnog radikala" za poslušnog i pouzdanog partnera.

Borba za dušu "srpskog sveta"

Na snazi je, dakle, fundamentalni raskol između dvije vizije srpstva. S jedne strane je Vučićeva, koja teži pragmatičnom balansu, centralizaciji moći u Beogradu i kontrolisanom partnerstvu sa Zapadom. S druge strane je Dodikova, radikalnija, beskompromisno proruska vizija koja služi kao stalni izvor destabilizacije u Bosni i Hercegovini i regionu. Ovaj sukob je borba za to ko će biti "prvi među Srbima" i ko će definisati buduću putanju "srpskog sveta".

Opći izbori u Bosni i Hercegovini u oktobru bit će ključni test snaga. Od izbornih rezultata zavisit će da li će Beograd morati, nevoljko, ponovo prihvatiti Dodika kao nezaobilaznog faktora, ili će nastaviti sa projektom izgradnje post-Dodikovskog režima. Kako god se stvari budu odvijale, afera "Elek" ostat će zabilježena kao trenutak kada je tihi rat iza kulisa izašao na otvorenu scenu. Podjela na Drini je postala stvarna, a proces sistematskog razgrađivanja Dodikove moći, oligarh po oligarh, nepovratno je započeo.