Razgovarao: Amir Husrep
Osman Sušić rođen je 1980. godine. Osnovu i srednju školu
završio je u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Sarajevu (Odsjek za historiju). Na Fakultetu političkih nauka je stekao zvanje
magistra nauka iz oblasti politologije.
Trenutno je doktorant na
istraživačkom polju Politologija.
Saradnik je na predmetima,
Historija Bosne i Hercegovine, Historija Jugoistočne Evrope, Historija ratova i
genocida i Studije holokausta i genocida.
Objavio je više stručnih radova u
različitim časopisima i zbornicima radova.
Problem
nerazumijevanja historije
Državni parlament usvojio je inicijativu Damira
Arnauta (NS) o preimenovanju ulica u BiH. Kako gledate na tu odluku?
- U našem društvu postoji
jedan kontinuirani problem, koji je jako izražen kod političara. Oni često historiju interpretiraju i uzimaju na
način koji im odgovara u određenom trenutku, isključivo radi sticanja
političkih poena. Historijska istina je jedna. Ne mogu postojati tri istine ili
tri historije kako je to zamišljeno u Bosni i Hercegovini. Iskreno se nadam da
je ovakva greška proizašla iz nepoznavanja i nerazumijevanje historije kao
nauke, a ne zbog namjere historijskog revizionizma.
Nemoguće je staviti znak jednakost između pojedinaca koji su
vrbovani da bi bili pripadnici fašističkih pokreta i onih koji su bili
nalogodavci i izvršitelji udruženog zločinačkog i fašističkog poduhvata koji su
se izrodili iz velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske. Takav postupak može
krenuti u smjeru historijskog revizionizma pa da neko kaže da su i Bošnjaci
imali fašistički pokret u Drugom svjetskom ratu, što nema nikakvo historijsko
uporište.
Velikodržavni
projekti Srbije i Hrvatske podrazumijevaju podjelu Bosne i Hercegovine
Kako
i kada su nastali velikodržavni projekti
Srbije i Hrvatske i kako je u tim projektima zamišljena Bosna i Hercegovina?
- Hrvatski i srpski fašistički pokreti koji su djelovali u Drugom svjetskom ratu su dio velikodržavnih projekata ovih zemalja koji nastaju u drugoj polovini XIX stoljeća.
U Srbiji je to krenulo od Prvog
srpskog ustanka 1804. godine kada se stvara
nacionalna ideja o obnovi srpske
države na prostoru Jugoistične Evrope po ugledu na Dušanovo carstvo. Prvi
dokument koji se smatra „Svetim pismom“ jeste Načertanije, Ilije Garašanina,
koji je napisan polovinom XIX stoljeća.
Načertanije je osnovni dokument
stvaranje velike Srbije i njen rodni list. Kasnije je napisano još dokumenata
koji usmjeravaju taj projekat i daju mu smjernice kako da se on ostvari, to
jeste, kako da se stvore uslovi za formiranje velike Srbije.
Svim tim dokumentima je zajedničko
rješavanje srpskog nacionalnog pitanja na prostoru Jugoistočne Evrope na način
da se kreira etnički čista država na štetu drugih, okolnih naroda i drugih
država.
Centralno pitanje tog projekta
jeste pitanje Bosne i Hercegovine. Dosta
ljudi misli da je glavni problem stvaranja velike Srbije samo Kosovo, ali u tim
dokumentima je jasno vidljivo da je naša država glavni problem ostvarivanja tih
ciljeva. Sve ovo što se danas dešava Bosni i Hercegovini, poput kontinuiranog
negiranja državnosti i namjerne destabilizacije, nije produkt samo zadnje
agresije na BiH. Taj tok potpuno istih događaja se može pratiti oko stotinu i
pedeset godina unazad.
Mi trebamo shvatiti da ne možemo na
zločine iz Prvog i Drugog svjetskog rata gledati odvojeno u odnosu na ove iz
posljednje agresije.
Stvaranje "velike Srbije" je
kontinuirani proces koji traje više od stotinu i pedeset godina i praćen je
stalnim zločinima i genocidima nad Bošnjacima na ovim prostorima.
Za ovo postoje dokumenti i presude
međunarodnih sudova.
Na Međunarodnom sudu pravde u Hagu
Bosna i Hercegovina je dobila tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije. Taj
sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid i to ko ga je počinio.
Ni jedan od ovih događaja nije
izoliran. To su sve kockice mozaika čije je naziv srpski velikodržavni
projekat.
Dešavanja iz Drugog svjetskog rata
i ova iz posljedne agresije su potpuno identična samo sa drugim akterima. Način
vršenja zločina je identičan. Nama zločini iz zadnjeg rata možda izgledaju
surovije, jer su dokumentirani kamerama, ali se nikako ne razlikuju od onih zločina iz
Drugog i Prvog svjetskog rata.
Neophodno je, da bi se razumila ova
tematika, da se vratimo u vrijeme kada je sve ovo počelo - a to je vrijeme prije Balkanskih ratova.
Dimitrije Tucović je čovjek koji je pisao o zločinima srpske vojske u
Balkanskim ratovima. Također, Lav Trocki je kao novinar izvještavao o tim
zločinima. Zatim slijedi niz zločina koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini za
vrijeme Kraljevine SHS. Milan Đilas je pisao o zločinu u selu Šahovići nad
Bošnjacima koji se desio nakon Prvog
svjetskog rata. To selo više ne postoji. To su razlozi zašto ne možemo ove
događaje pratiti izolirano.
Naša javnost je fokusirana na
zadnju agresiju, a mi svjedočimo da to i danas traje.
Današnje negiranje svega bosanskog ima za cilj prikazivanja Bosne i Hercegovine kao srpske zemlje.
Dok sam putova Istočnom Bosnom primjetio sam da na svako nekoliko kilometara imate
smeđe table na kojima piše pravoslavni manastir ili crkva iz dvanestog ili
trinestog stoljeća. Nikakvih ostataka tih građevina nema. Objašnjenje
nepostojanja ostataka se pripisuje Osmanlijama kao da su to oni porušili. Na
taj način se pomoću tabli vrši obilježavanje teritorije i to možda izgleda smiješno,
ali su to činjenice.
Kada govorimo hrvatskom
velikodržavnom projektu on nastaje u drugoj polovini XIX stoljeća uzrokovan
građanskim revolucijama širom Evrope. Te revolucije, krenuvši od Francuske, su
prelomne tačke ljudske historije. Svijet nikako nije isti prije i poslije njih.
Tako je bilo i u Hrvatskoj. Prvo kroz kulturu, pokreta Ljudevita Gaja i pisanja
na narodnom jeziku. Potom dolazi do stvaranje ideje o nacionalnoj državi.
Današnja Hrvatske se nalazila u
sastavu Austro-Ugarskog carstva. Nakon preustroja Austo-Ugarskog carstva u
monarhiju, prostor Hrvatske je podijeljen na austrijski i ugarski dio. Zbog
stalne mađarizacije Hrvata u ugarskom dijelu Hrvatske dolazi do stvaranja
političkih partija.
Ante Starčević je osnovao Hrvatsku
stranku prava i on se smatra ocem hrvatske nacije. Iz tog njegovog učenja se
vidi da je i on zastupao tezu da je prostor Bosne i Hercegovine sastavni dio
Hrvatske. Tu tezu je Ante Starčević zastupao na osnovu nekog „historijskog
prava“ isto kao i srpski velikodržavni projekat. To nema nikakvog
utemeljenja.
U određenim dokumentima se može
naći da se bosanska dinastija Kotromanića prikazuju kao Hrvati ili Srbi. Tu je
krenulo sa negiranjem Bosne i Hercegovine i njene državnosti, a danas je to
samo nastavak. Još od trenutka kada je Vukan obavijestio Papu 1199. da je u
Bosni prisutna hereza jasno je kakve su namjere bile naših susjeda.
Nije to učinjeno zato što su oni
bili vjernici, već zbog aspiracija prema bosanskoj teritoriji. Pokrenuti su
križarski ratovi koji su bili vođeni zbog teritorije, a pod krinkom vjere.










