Razgovarao: Sead Numanović
Emir Suljagić energični je i poduzetni direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Njegova poduzetnost i inovativnost već se bjelodano vidi u radu ove institucije.
Istovremeno, transparentno i direktno promišlja o prošlosti, sadašnjosti Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, regiona, svijeta...
Na društvenim mrežama je direktan i odlučan.
Angažmanom u Memorijalnom centru Srebrenica, politički angažman gurnuo je ustranu. Posvećen je ovom velikom projektu i ne krije da je ponosan na do sada urađeno, a još više na ono što će uslijediti.
(Pred)ratno stanje
Da li situacija u BiH i oko nje danas podsjeća na
vrijeme oko 1992. godine i zašto?
- Prije nego što odgovorim na ova pitanja, kao i ona koja mogu uslijediti, moram da naglasim da ću na neka od njih morati da govorim isključivo u ličnom svojstvu. Trenutno obavljam vjerovatno najosjetljiviji posao u ovoj zemlji – ili ga barem tako doživljavam – naime, direktora Memorijalnog centra Srebrenica i moram odvojiti svoja lična mišljenja i stavove, na koja imam pravo kao građanin ove zemlje, od onih koja iznosim u službenom kapacitetu.
Da, dakle, ukratko odgovorim na pitanje, mislim da je ovo što vidimo u najmanju ruku eho 1992. godine. Srpski nacionalizam, prije svega, „iščekao“ je liberalni svjetski poredak, dočekao trenutak relativne nezainteresovanosti i slabosti našeg najvećeg saveznika u 20. vijeku, Sjedinjenih Američkih Država i vratio se, iako prilagođenoj, agendi ekspanzije u regionu.
Glavna meta srpskog nacionalizma, odnosno nacionalističke „2.0 agende“, je Bosna i Hercegovina.
Srpska politička klasa i dominantni tok u akademskoj zajednici su naprosto opsjednuti Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima.
Istovremeno, u Srbiji nikada nije uspostavljen pravni i politički diskontinuitet u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka. Ako hoćete, čak ni u kadrovskom smislu.
S druge strane, Hrvatske je nakon mandata Stjepana Mesića i ulaska u EU prošla proces radikalne „retuđmanizacije“.
Ne govorim samo o državnom aparatu i politici, nego u dobroj mjeri i društvu.
To je nesreća i za nas i za Hrvatsku, jer ako nas
je 1993. naučila nečemu, onda je to da su ambicije Franje Tuđmana – a to je
prilagođeni Sporazum Cvetković-Maček – u BiH neostvarive. Hrvatska nema ni
političku, ni vojnu, ni diplomatsku moć da okupira ili kooptira dio BiH.
Naprosto, to nije zemlja tog kalibra, Hrvatska prema riječima samog Tuđmana
nije ni u ratu bila dorasla Armiji RBiH, koja je ratovala pod embargom. Danas
je Hrvatska još manje u poziciji da to učini, ali nažalost hrvatski predsjednik
Zoran Milanović i malo manje, što je blago začuđujuće, premijer Andrej
Plenković vode politiku „libanizacije“, odnosno tribalizacije BiH.
Ukratko, ni Hrvatska ni Srbija ne smatraju Bosnu
i Hercegovinu sebi ravnopravnom suverenom državom, a Bošnjake narodom u
generalno prihvaćenom smislu te riječi.
Šta nam je činiti?
- Pa, ako nas devedesete uče bilo čemu, onda je to da trebamo biti spremni i spremni na sve.
Tamo gdje je devedesetih postojala kombinacija vizije i resursa, i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su slomili zube.
Tamo gdje smo se vodili tuđom pameću ili pustim željama, smo brutalno pometeni. Doslovno, fizički, danas u tim dijelovima zemlje postojimo u natruhama.
Da ilustrujem, tamo gdje je policijski načelnik
naredio rezervnom sastavu policije da se razoruža, završili smo u logorima i
masovnim stratištima. Tamo gdje smo JNA i SDS-u – i višestruko nadmoćnijim –
pokazali zube, tamo danas živimo. Recept za to takođe postoji. Bitno je da oni
koji i danas imaju aspiracije na BiH znaju u svakom trenutku da će cijena bilo
kakve avanture u BiH biti mnogostruko veća od potencijalnog benefita. I kada to
Beograd i Zagreb uvide, biće lakše i živjeti ovdje.
Šta su Vaše najveće zamjerke Bošnjacima, a šta
bošnjačkoj politici?
- Nemam šta zamjeriti Bošnjacima, ja sam sin Sulje i Sabahete, rođen sam u tom narodu i nisam o tome pitan i kakav je, takav je – moj je. Iz svoje bošnjačke, i da tjeram mak na konac, muslimanske kože ne mogu izaći, sve i kad bih htio, jer me sve vrijeme i svaki dan podsjećaju na to. I moje iskustvo je, kao i tvoje, ograničeno vlastitom kožom. Sve granice koje je bilo kada i bilo kad povlačio po našoj zemlji, prelaze preko naših koža i doslovno smo ih plaćali golim kožama.
E sad, bošnjačka politika je vrlo difuzan termin
i da bi se govorilo o nekom koherentnom setu vrijednosti i politika, trebalo bi
mnogo više elaboracije.
Mislim da postoji neki temeljni konsenzus među
vodećim političkim akterima o crvenim linijama, premda nema odveć dosljednosti
u zaštiti tih crvenih linija.
Međutim, mislim da je najgori period iza nas.
