Suljagić: Pogonska snaga historijskog revizionizma u regionu je zvanična Srbija

Problem s motivacijom reditelja filma "Dara iz Jasenovca" je namjera, koju on više ne može ni da sakrije, da genocid iz devedesetih opravda genocidom iz četrdesetih

Piše: Dr. Emir Suljagić

Vjerujem da, malo će grubo zvučati, Hrvati imaju pravo da odluče kako će upamtiti Vukovar, Srbi Jasenovac, Bošnjaci opsadu Sarajeva i Srebrenice i zato nisam htio komentarisati "Daru iz Jasenovca". Neću ni sad. Ali nakon posljednjih izjava reditelja filma Predraga Antonijevića, da logoraši u srpskim logorima iz devedesetih ustvari nisu bili izgladnjeli, nego su imali tuberkulozu, uvjeren sam da njegova motivacija, barem dijelom uključuje relativizaciju zločina počinjenih u devedesetim u ime Srba i srpstva.

Tačnije, problem s rediteljevom motivacijom je namjera, koju on više ne može ni da sakrije, da genocid iz devedesetih opravda genocidom iz četrdesetih. Uopšte ne sumnjam ni u to da je dio motivacije ubica iz devedesetih i njihovih rukovodilaca bio identičan. Ali, u to da su znali šta rade takođe nema sumnje. Svjedočenje Eda Vulliamyja protiv Milana Kovačevića, predsjednika Izvršnog odbora Skušptine Opštine Prijedor pred MKSJ ne ostavlja nimalo sumnje u to. Priznanje Biljane Plavšić u sudnici MKSJ još manje.

Problem nastaje onda kada način na koji se jedna grupa sjeća implicitno ili eksplicitno "konstruiše" nekog drugog ne obavezno ni kao neprijatelja, nego kao smrtnu opasnost. Smrtna opasnost znači da je postojanje jedne grupe samo po sebi izvor prijetnje po opstanak prve grupe.

"Konstruisanje" ili definisanje "neprijatelja je suštinski dio svakog genocidnog procesa i uključuje kompletnu dehumanizaciju. Niko ne ubija ljude. Pitanje koga ustvari smatramo ljudima? Antonijević je svojim riječima pokazao da saučestvuje o eksterminacionističkom diskursu o Bošnjacima kao untermenšu koji pokazuju u cirkusu. Njegova izjava dolazi iz istog registra iz kojeg i stav Momčila Mićića, poslanika u Skupštini bosanskih Srba da: "Imamo protivnika koji hoće da živi pod šatorom, koji će sa kašikom brašna i načupane trave napraviti zeljanicu i po mahali se hvaliti kako je dobro ručao".

Pogonska snaga istorijskog revizionizma u regionu je zvanična Srbija. Antonijević je izdašno finansiran iz budžeta ne zbog filma koji je režirao, nego zbog izjava koje daje. On je državni umjetnik. Država je u Srbiji proizvodnju narativa uvijek povjeravala piscima, rediteljima, istoričarima.

Moj prvi susret sa zločinima protiv Srba u Drugom svjetskom bio je u Šumaricama, u Kragujevcu. Bio sam zanijemio prvi put u životu. Poslije toga smo posjetili manastir Oplenac, odnosno grob Đorđa Petrovića Karađorđa, vođe Prvog srpskog ustanka. Odbio sam da uđem u manastir, a nastavnik istorije me zauzvrat ošamario da mi je obraz bridio cijelim putem do Bratunca.

Pitanje nikad nije bilo zašto su srpske elite u devedesetim dehumanizirale Bošnjake, odnosno muslimane, skoro deceniju prije nego što je ubijanje započelo. Pitanje je zašto su izabrali baš tu struju u glavnom toku srpskog nacionalizma koja Bošnjake konstruiše istovremeno i kao otpadnike od "pradedovske vere" i kao "azijatsko sjeme koje je ludi vjetar rasijao po Balkanu"? Na taj narativ je na silu "nakalemljen" narativ o odgovornosti za genocid nad Srbima u NDH. Na silu, jer Bošnjaci niti su bili odgovorni za taj genocid, niti su muslimani u ustaškom pokretu imali legitimitet da djeluju u ime cijelog naroda. Naša zemlja i narod su tada takođe bili pod okupacijom. Za razliku i od Srba i od Hrvata nisu imali državu. A za ustaški genocid nad Srbima i četnički genocid nad Bošnjacima, bio je potreban neki (para)državni kapacitet, vojni i/ili politički.

Razlog po meni leži u činjenici da je u dobroj mjeri tokom ljetnjih mjeseci pogotovo u zapadnoj Bosni, gdje je i došlo do ustanka, nasilje imalo izrazito "antiturski" karakter. Rasim Hurem, naš veliki, vjerovatno najveći istoričar Drugog svjetskog rata, je to objasnio početkom sedamdesetih i izopćen je iz društva.

Pašaga Mandžić, istaknuti komunista i revolucionar iz Tuzle, fizički je slomljen nakon što je, takođe početkom sedamdesetih, postavio pitanje odgovornosti za nasilje zajedničkih partizansko-četničkih jedinica protiv muslimana u istočnoj Bosni, nakon sloma ustanka u Srbiji i prelaska partizanskog Vrhovnog štaba u BiH.

Ako je u Jugoslaviji država nekome aktivno uskraćivala pravo na memorijalizaciju nasilja protiv njih, to su bili Bošnjaci.

Stoga "Dara iz Jasenovca" nije samo film i stoga neću da govorim o filmu.

Lajtmotiv organizovanog nasilja na Balkanu nikad nije bila "mirna Bosna", nego nemirna Srbija. I ako je to bio dio jednog šireg istorijskog procesa u devetnaestom vijeku, kada su i drugi narodi prolazili kroz nasilne epizode nacionalne emancipacije, danas više nije. Ali Srbija nastavlja da cijeli region vuče natrag, jer njena politička klasa i elite nisu u stanju da redefinišu vlastiti identitet i skladu sa stvarnošću nakon raspada Jugoslavije. Njihova jedina, posljednja, "default" pozicija je bila politika najbolje opisana u "Homogenoj Srbiji" Stevana Moljevića. Riječ je o najkrvavijoj krizi identiteta od kraja Hladnog rata naovamo. Koja se očigledno nastavlja.

Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: "Etničko čišćenje: politika i nasilje - srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji" i "Razglednica iz groba". Tekst je napisan za Anadolu Agency.