Ne može se ono osmero ubijene beogradske djece rođeno prije petnaestak godina povezivati sa “nesretnim događajima” od prije tridesetak godina u Sarajevu. Čak i da su svoje živote živjela duplo duže, ubijena djeca iz Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” ne mogu i ne smiju biti dovođena u vezi sa “ratnim stradanjima” u Bosni i Hercegovini.
Prvo, motivi ubistva osmero beogradske djece nisu isti kao, recimo, motivi ubistva 1601 sarajevskog djeteta (da mi na ovom broju oprosti Srđan Puhalo, koji, kažu, ima pravo da otvara i najbolnije rane). Onih osmero u Beogradu je ubio njihov vršnjak, otrovan “modernim dobom”. A ovih 1601 su, zatrovani istorijom, ubijali u kontinuitetu. Sa brda, četiri godine. Uz povremeni nadzor aktualnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
To što na sarajevskoj Vijećnici nije bilo poruke suosjećanja sa Beograđanima, greška je sarajevskih gradskih vlasti. Ali mnogo veća greška od toga je odluka Vijeća ministara BiH da današnji dan proglasi danom žalosti. Ne zbog toga što Bosanci i Hercegovci ne trebaju suosjećati sa Beograđanima. Već zbog toga što u Bosni i Hercegovini ne suosjećaju sa Bosancima i Hercegovcima.
Danas je dan sjećanja na djecu ubijenu tokom opsade Sarajeva. Neće Sarajevo niti cijela Bosna i Hercegovina spustiti “stijeg na pola jarbola” za svoje 1601 dijete. Spustit će je zbog osmero djece ubijene u Beogradu.
Svi nas uvjeravaju da su djeca – djeca. I jesu. Ali odnos prema stradaloj djeci u Bosni i Hercegovini nije isti.
Stotinjak metara od Kapije, mjesta na kojem je 25. maja 1995. godine granata Vojske Republike Srpske ubila 71 mladog Tuzlaka, uključujući i trogodišnjeg Sandra Kalesića, ove je sedmice zapaljeno osam svijeća. Ni svijeće ni one koji su ih zapalili nije čuvala policija. Jer potpuno je normalno da suosjećate sa žrtvom. A malo je onih koji, kao Bosanci i Hercegovci, u najvećem broju Bošnjaci, u ovom trenutku mogu bolje razumimjeti osam beogradskih porodica čija su djeca ubijena u školi na Vračaru.
