Velika je podudarnost u ponašanju ova dva političara.
Piše: Damir Rastoder
Prije nego što pokušamo odgovoriti na pitanje iz naslova,da vidimo koja je to glavna sličnost između Crne Gore (CG) i Bosne i Hercegovine (BiH)?
Vrlo prosto.
I jedna i druga zemlja suočavaju se sa spoljnim i unutrašnjim nasrtajima na svoju samostalnost, nezavisnost, pa i opstojnost.
Cijela CG i pola BiH su viđene već kao dio "srpskog sveta".
Značajan dio stanovništva srpske nacionalnosti, u obje države, više je okrenut ka Beogradu i Moskvi nego Podgorici i Sarajevu, prije bi u "Otvoreni Balkan" nego u Evropsku uniju, radije bi vidjeli ruske baze na svojoj teritoriji nego li postali članice NATO-a.
Druga polovina populacije,u obje drzave, smatra da im je međunarodna zajednica vječiti dužnik i da je obavezna da riješava njihove unutrašnje probleme, a naročito da se suprostavi ovim atacima iz susjedstva.
Njihova spremnost na bilo kakvu akciju ili aktivnost ne ide dalje od twittera i drugih društvenih mreža.
Teže je organizirati neko masovno, protesno okupljanje u Sarajevu ili Podgorici nego pride u Teheranu ili Vatikanu.
Na kraju, ništa manje važno, BiH je imala Fikreta Abdica u ratu, CG ima Dritana Abazovića u miru.
Poslije izdržane zatvorske kazne i otvorene kolaboracije i izdaje Abdić je postao predsjednik Velike Kladuše, a Abazović je, ni manje ni više, spletom okolnosti, postao predsjednik vlade. Abdić još uvijek upravlja svojom malom općinom, dok je Abazovic ostao na premijerskoj funkciji svega 113 dana.
To samo pokazuje da je prag podnošenja i trpljenja u Bosni neograničen, dok u Crnoj Gori postoji ipak neki rok trajanja za različite vrste anomalija i društvenih devijacija.
Tako bar za sada djeluje.
Kad već govorimo o razlikama, ključna je da CG nema svog Christiana Schmidta.
Osim, naravno, Dodika svi su pozdravili njegovo imenovanje na mjesto visokog predstavnika. Ozbiljno djeluje, dolazi iz Njemačke, sa jasnom podrškom cijele EU, više političar a manje diplomata, sa velikim iskustvom, miran i stalozen.
Sve do Gorazda.
I tada je Schmidt zaista dokazao da "svako živi sudbinu svog karaktera".
Neki politicari i novinari su poslije sastanka sa njim,i prije bruke iz Gorazda, bili konstenirani njegovim izlivima bijesa i neartikuliranim reakcijama. Sada je to samo izbilo na vidjelo.
Kakve sad veze imaju Abazović i Schmidt?
Na prvu loptu nikakve.
Sustinški, velika je podudarnost u ponašanju ova dva političara.
Tolika da oni predstavljaju paradigmu današnje globalne politike.
Doduše, Abazović više mlatara rukama nego Schmidt jezikom.
On služi Schmidtu da iskaljuje bijes i ljutnju, a Abazoviću da izgovara laži, optužbe i kojekakve populističke frazetine.
Dritan je najbolji dokaz da se Balkan nikada neće evropeizirati, kao što i Schmidt pokazuje da Evropa ima ozbiljan potencijal balkanizacije.
Svojim nastupom u Goraždu, Nijemac je ilustrirao svu nemoć i bezidejnost Zapada u rješavanju ovdašnjih otvorenih pitanja, začinjenu kafanskim urlikanjem kakvom se i čak i mi čudimo. Što je najgore, to dranje i zapomaganje je lišeno svakog smislenog sadržaja, jer da su se domaći političari mogli dogovoriti oko bilo čega, visoki predstavnik ne bi bio ni potreban. Pošto se ne mogu složiti ni oko datuma u kalendaru, onda je potreban neko sa međunarodnim autoritetom i snagom koji će odluke i nametati.
Jasno je, poslije Goražda, da Schmidt nije taj.
Ako je imao i neki kredibilitet u domaćoj i međunarodnoj javnosti to je preko noći nestalo. I sa tim se mora pomiriti i on, ali i mi u BiH. Schmidt je tu samo da nas podsjeti kakav je današnji svijet.
Nepravedan, neefikasan, neučinkovit, neartikuliran, bez emocija, bez vizije, bez liderstva i bilo kakve ideje.
Schmidt je samo ogledalo takvoga svijeta.
Baš kao što je i Abazović slika i prilika jednog balkanskog, provincijskog političara. Spremnog na sve za očuvanje gole vlasti. Bez stida, obraza, morala, principa, vrijednosti. Crnogorski Vučić u drugačijem i neuspješnijem pakovanju. Govorio je o potrebi unutrašnjeg pomirenja, a zavadio je i podjelio crnogorsko društvo više nego bilo ko prije njega. Trabunjao je o regionalnoj saradnji, da bi ga, na kraju, većina Kosovara, Bosanaca i Hrvata percipirala jedino kao zagovornika Vučićevog i Raminog otvorenog Balkana. Ostat će upamćen, ne po najkraćem stažu na premijerskoj funkciji, već po tome što je više radio za interese susjednih država nego zemlje koju formalno vodi.
Na sreću Crne Gore, Abazović je završio svoj mandat, vrlo vjerovatno i političku karijeru, a Bosni ostaje da se i dalje bakće sa svojim visokim predstavnicima. Što je najgore, sa njima je teško, ali u ovom trenutku, bez njih još teže.
