Mnogi su veliki izumi posljedica pukoga slučaja. Ko zna koliko bi gravitacija čekala na otkriće da se glava Isaka Njutna nije našla na putu jedne obične crvljive jabuke. Navodno, i Milojko Spajić još bi tragao za dobitnom kombinacijom koja vladu znači, da Gorana Danilovića, tokom ležnika ispod neke moračke šljive ili drenjine, prezreli plod nije zviznuo po mozgu i ukazao mu put... a on taj nebeski dar iz krošnje drveta nesebično podijelio sa mandatarom.
I ovo drugo, danas dnevnopolitičko, postaće ubrzo istorija – zapis u ne tako debeloj knjizi crnogorskog političkog pluralizma; još jedno ime na prebogatom spisku pojedinaca sa subjektivnim osjećajem zakinutosti. Jer, autorsko pravo na model sabornog uspostavljanja državne vlasti nije pomoglo Daniloviću ni poziv da dobije od Spajića. Kamo li da ga zaredi u ministra. Sudbina neshvaćenoga genija, međutim, odavno je prebanalan udes da bi se iko na takve slučajeve ozbiljnije osvrtao. Zato Danilovića ostavljamo da čeka neka inkluzivnija vremena i zahvalnijeg premijera, a mi se fokusiramo na vanserijske potencijale (njegovoga?) obrasca po kojem će uskoro biti udešena Crna Gora...
Nikov poučak za Kurtija
Zapravo, kako i u naslovu čitate, oštro oko i bistar um prepoznaće u konačnom rješenju crnogorskog pitanja formulu što je neka sigurna ruka testira u našoj maloj zemlji kao u kućnoj laboratoriji, s namjerom da je primijeni minimum regionalno, a možda i globalno.
Nije li, naime, upravo ovdje i sad odgovor dobilo pitanje koje decenijama muči Vašington i Brisel, Beograd i Prištinu, Moskvu i Peking. Napokon imamo platformu prihvatljivu i za srpske i za albanske lidere. Ta platforma, oko koje su se idilično okupili lideri svih stranaka srpskoga naciona i gotovo svi albanskoga je: vlada Crne Gore bez državotvornih Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata.
Vlada zakleta da pokaže kako je u ideološkom smislu vrijeme u Crnoj Gori stalo 30. avgusta i da se, s tim u vezi, osim istoimenoga trajekta, više ništa ne pomjera, niti će. Osim što su na tu, simbolično kazano, srpsku političku „cataru“ sada ušli Albanci.
Srpsko-albanska vlast nad Crnom Gorom istovremeno je, dakle, moćna poruka problematičnom Kosovu da je i tamošnji spor ova dva naciona rješiv. Dovoljno je samo da većinski narod susjedne države batali uskogrudost i da, poput Crnogoraca u Crnoj Gori, prihvati da bude sklonjen na marginu. Da ga, takoreći – nema, na mapi vlasti – za početak. Slikovito kazano: Republika Kosovo kao zajednica srpskih opština na cijeloj teritoriji! Ukoliko bi Kurti napokon pokazao razumijevanje za takvo rješenje, Petar Stano ne bi krio radost Evrope što će sarađivati sa takvom vladom. I njegov kolega u Vašingtonu isto.
Posmatrano iz zapadnog (tupog) ugla, srpsko-albanska vlast u Crnoj Gori obećava rješenja mnogih aktuelnih tenzičnih situacija u regionu. Ali i (naj)šire. No, pogledajmo prvo ono što nam je pred nosom...
Sad je Kosovo susjed Srbije, o Prizrenu ćemo 2027.
Iritantne grafite „Kad se vojska na Kosovo vrati“ sada će lijepo da izbrišu isti oni koji su ih pisali, po nalogu onih za koje su glasali ti što su ih pisali. I još da budu srećni ako ne dobiju direktivu da po zidovima, tarabama i kontejnerima budu kreativni na temu: povratak Srbije na Kosovo kroz investicioni ciklus, kulturne priredbe, sportske manifestacije i sletove, promociju multietničnosti, zajedničke projekte iz fondova EU... Opština Zeta povući će inicijativu za „otpriznavanje“ Kosova, a na parolu „dogodine u Prizrenu“ biće stavljen veto do 2027. Do tada, dok ne istekne mandat 44. vlade – Kosovo je susjed Srbije.
U svrhu uspjeha ove operacije, kao svojevrsna anestezijska priprema puka za njen uspjeh, biće sprovedena propagandna kampanja, aktivnost u kojoj je Beograd već dokazana svjetska klasa. Tako će ovdašnja javnost biti upoznata da su Crnogorci u 19. vijeku opisivali Albance kao ljude sa repom; da su Crnogorci napravili i stoljeće sakrivali masakr Albanaca u Ljumi; da su Crnogorci ubijali „Šiptare“ na Kaluđerskom lazu, a da su Srbi spasili oko 100 hiljada Kosovara izbjeglih pred Crnogorcima koji su se bili odali genocidu...
Zar nije logično da se politički fenomen „dobrovoljnih davalaca tuđe krvi“, popularan tokom 90-ih, nadogradi strategijom „dobrovoljnih davalaca tuđeg tla“, kako bi se sačuvao mir u svijetu? Zar Ukrajina ionako nije preglomazna pa nije strašno ako izgubi koju desetinu procenata svoje teritorije. I zar Crna Gora nije toliko mala da je od maloga značaja za veliki svijet hoće li biti još malo manja? A šta ako Milan Knežević ne priča gluposti kad kaže da su SAD saglasne sa ulaskom bivšeg DF u vladu Milojka Spajića, da će rat u Ukrajini biti gotov narednoga mjeseca jer 7. novembra u Kijev dolazi Blinken i „tada će se nešto desiti“...
I mnogo veće „gluposti“ Aleksandra Rakovića pokazale su se kao proročanstvo. Uostalom, treba li dokazivati kako na Zapadu još vjeruju da je velikosrpski nacionalizam moguće zasititi i odvojiti ga od ruskog imperijalizma. Vjeruju ili im je plaćeno da „vjeruju“. A Crna Gora je na "meniju".
