Da li Visoki predstavnik svojom nespretnom ili možda čak alarmantnom izjavom najavljuje raspad Bosne i Hercegovine, meni nije poznato, ali da je rekao veoma opasnu stvar, itekako jeste.
Piše: Slaven Kovačević
Ovih nas dana, opet, kao što je to, uostalom, postalo izrazom prakse Visokog predstavnika, on opet šokira svojim nevjerojatnim interpretacijama o Daytonskom mirovnom sporazumu (puni naziv je: Opći okvirni mirovni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), a onda iz toga i njegove interpretacije o obliku državnog uređenja u Bosni i Hercegovini, što je po njemu federalno, a to nije tačno, pa sve do toga kako riješiti pitanje državne imovine.
U vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, ne želeći uzeti Visokom predstavniku ovlasti konačnog tumača civilnog aspekta sporazuma, ipak, moram reći samo dvije stvari. Prva stvar, odnosi se na to da je to sporazum vidno pisan terminologijom anglosaksonskog prava što je, izgleda, suviše komplicirano za oblikovanu svijest Visokog predstavnika na način da je on u cijelosti podređen germanskoj verziji kontinentalnog prava, što je, recimo i to, potpuno drugačija ideja od francuske škole kontinentalnog prava. Dakle, svako ko hoće da se bavi Daytonskim mirovnim sporazumom, mora ga tretirati unutar anglosaksonskog pravnog izričaja, kao što je to naprimjer termin „vladavina prava“ (engl. Rule of Law) što nije sinonim za „pravnu državu“ (a ni za vladavinu zakona) već, ipak, nešto malo drugačije. U Ustavu Bosne i Hercegovine, koristi se termin „vladavina prava“ dok Visoki predstavnik uporno govori o pravnoj državi ili kako to germansko kontinentalno pravo kaže „Rechtsstaat“ iako je vladavina prava mnogo širi termin od pravne države.
Druga važna stvar, odnosi se na to da su Daytonski mirovni sporazum potpisale učesnice u ratu: Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, što jasno govori da ovdje nije bio građanski rat, već međudržavni oružani sukob, u kojem su postojali, kako to presuđuje Međunarodni krivični sud iz Haaga (ICTY) elementi agresije susjednih zemalja kroz različite vidove udruženih zločinačkih poduhvata. Osim toga, sve međunarodne sporazume implementiraju oni koji su ga potpisali, što bi onda trebalo značiti da se Daytonski mirovni sporazum implementira u pravnom sistemu Republike Bosne i Hercegovine, kao njegovog potpisnika.
No, za ovaj tekst, važna je jedna stvar. Ta tri potpisnika, potpisala su i poseban sporazum o prevođenju Daytonskog mirovnog sporazuma na svoje jezike, što su Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija učinile, prevodeći ga na njihove službene jezike, dok to Republika Bosna i Hercegovina nije nikad uradila, pa je Daytonski mirovni sporazum, kako to sam OHR kaže, ostao u primjeni u Bosni i Hercegovini, samo na engleskom jeziku ili jeziku anglosaksonskog prava. Koju verziju i koji neslužbeni prijevod koristi Visoki predstavnik, nije poznato, ali se nadam da to nije kao u slučaju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji su svome odlučivanju koristi najmanje tri neslužbena, različita i netačna prijevoda Ustava Bosne i Hercegovine, čineći time ovaj pravni sistem sistemom izrazite pravne nesigurnosti. Odnosno, ako korištenje tri različita, netačna i neslužbena prijevoda Ustava Bosne i Hercegovine nekome pružaju osjećaj pravne sigurnosti, onda taj neko živi u debeloj zabludi.
Da se malo vratimo tim čudnim i netačnim interpretacijama Visokog predstavnika. U istoj izjavi, on veoma hrabro i bez imalo samokontrole kaže da je Bosna i Hercegovina federalno uređena zemlja, pa je u istom dahu proglasi državnom zajednicom. Prosto nevjerojatno. Ako znamo, da postoje tri osnovna oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica), onda je tvrdnja Visokog predstavnika još čudnija. Kažimo, ukratko, šta su ova tri osnovna oblika državnog uređenja.
Prvi oblik, najrašireniji u svijetu je unitarno uređenje, u kojem postoji centralna državna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja/nadležnosti, koja ona može u određenoj mjeri prenijeti na niže organe vlasti. To nije i ne može se povezati sa izrazom „jedan čovjek-jedan glas“ kako to nespretno ili spretno i planirano ističu protivnici unitarnog uređenja. Kako to kaže literatura, od 193 zemlje članice samo njih 24 su federalno uređene zemlje, dok je ostalih 169 zemalja sa unitarnim uređenjem. Po mome skromnom mišljenju, Bosna i Hercegovina je, iako nije utvrđeno njenim ustavom koji je zapravo oblik osnovnog državnog uređenja ovdje, zapravo složena unitarna država, kao što je to naprimjer Italija, koja ima svojih 20 administrativno-teritorijalnih regija, od čega 5 sa većim stepenom autonomije. Ovo govorim na temelju ustavnih elemenata koji utvrđuju način funkcioniranja Bosne i Hercegovine. Premala je Bosna i Hercegovina, obimom teritorije, brojnošću populacije i finansijsko/budžetskom sposobnošću da bi bila federalno uređena zemlja.
Drugi osnovni oblik državnog uređenja je federalno uređenje, u kojem u pravilu postoji historijski kontekst, na način da su se određene teritorijalne cjeline, pokrajine, regije ili kantoni, putem svojih političkih predstavnika dogovorile i potpisale sporazum o formiranju federalne države. Takve primjere imate u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama koja na svojoj zastavi ima 13 crveno-bijelih linija, koje predstavljaju 13 kolonija koje su proglasile nezavisnost od britanske kolonijalne uprave i stvorile svoju zemlju Ameriku, kao federalno uređenu zemlju republičkog karaktera vršenja vlasti.
U Bosni i Hercegovini ne postoji takav historijski kontekst da su je ikada formirale neke administrativno-teritorijalne cjeline, da bi ona bila federalno uređena država. Pa čak i sam Daytonski mirovni sporazum tako nešto ne kaže, nego je stvar obratna, postojanje dva entiteta i Distrikta Brčko, direktno se vezuje za postojanje države, ali na način da dva entiteta i Distrikt Brčko nisu osnivači države Bosne i Hercegovine.
Konfederalno uređenje ili zajednica država, koliko je meni poznato, ne postoji više nigdje u svijetu (Švicarska u ustavu navodi da je konfederacija, ali u praktičnom smislu je ona federacija). Zadnji takav primjer je bila državna zajednica Srbije i Crne Gore, kao prelazno rješenje za razdvajanje ili disoluciju ovih zemalja u dvije suverene zemlje sa svojim teritorijalnim integritetom.
Da li Visoki predstavnik svojom nespretnom ili možda čak alarmantnom izjavom najavljuje raspad Bosne i Hercegovine, meni nije poznato, ali da je rekao veoma opasnu stvar, itekako jeste.
Ono što je interesantno za sva tri osnovna oblika državnog uređenja, odnosi se na to da u sva tri oblika postoji fenomen „jedan čovjek-jedan glas“ kao izraz demokracije, a ne kao izraz državnog uređenja. Ovo ističem, jer često zagovornici federalizacije koriste napad na izraz „jedan čovjek-jedan glas“ potpuno ga pogrešno povezujući sa unitarnim oblikom državnog uređenja. Ono što jeste važno istaći za federalno uređenje, odnosi se na to, da bi time bile stvorene teritorije u kojima egzistiraju određene društvene grupe (etničke zajednice), koje bi mogle krenuti putem samoopredjeljenja na način da tim stvore ambijent da one trpe od drugih etničkih zajednica ili od same države u tolikoj mjeri da je njihovo postojanje ugroženo, pa moraju proglasiti odcjepljenje, kako bi spasili svoje postojanje. U tome leži kvaka, zašto se u tolikoj mjeri govori o nekoj navodnoj ugroženosti naroda ili etničkih zajednica, kako bi se postepeno stvarala atmosfera za neko samoopredjeljenje za pravom na odcjepljenje od Bosne i Hercegovine.
Za kraj kažimo nešto o državnoj imovini. Javni prostor je pretrpan jako slobodnim i najčešće netačnim informacijama o tome šta je državna imovina i kako se ona tretira. Potpuno je jasno, da temelj takvih loših i proizvoljnih interpretacija leži u staroj komunističkoj doktrini u kojoj je sva imovina zapravo društvena imovina, pa je onda cijeli niz domaćih „ajnštajna“ krenuo da to sve pretvori u državnu imovinu iako to, zapravo, nije tačno, niti moguće. Društvena i državna imovina su dvije različite stvari. Čak, sam Visoki predstavnik nagovještava mogućnost da se državna imovina dodijeli nižim organima vlasti, što on smatra normalnim, smatrajući valjda kako je logično da se društvena imovina podijeli. To baš i nije moguće.
Po mome mišljenu, a oba entiteta to već imaju, priča počinje sa Zakonom o stvarnim pravima, u kojima se statusno određuje nepokretna i pokretna imovina i posebno ko može ostvariti pravo vlasništva nad takvim oblicima imovine. Da stvar bude još interesantnija, oba entiteta imaju ovaj zakon u skoro istovjetnom tekstu. Međutim, oba zakona jasno kažu i to šta su opća dobra, šta su to javna dobra i šta su to dobra od općeg interesa. Da stvar malo pojednostavimo, opća dobra su atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra) i tako redom, ali nad tim dobrima niti jedno fizičko niti pravno lice ne može ostvariti pravo vlasništva, jer se radi o stvarima koja solidarno pripadaju svim građanima ove zemlje. Tim dobrima, pravo upravljanja ili raspolaganja, u ime građana Bosne i Hercegovine ima isključivo država i njeni državni organi, ali na način da država nije vlasnik već ona samo raspolaže tim stvarima. Dakle, pogrešne su zamisli da je država vlasnik općih dobara, već je ona samo upravitelj, koja može to upravljanje ili raspolaganje prenijeti na niže organe vlasti, ali ti niži organi vlasti ne mogu prodati ta dobra, niti ih koristiti kao pokriće za neka zaduživanja, niti one mogu biti predmetom bilo kakvog prometa.
Čudno je, naprimjer, pored Zakona o stvarnim pravima FBiH, na snazi, da je neko uknjižio obalu u Neumu i okolici, kada to radi ovoga zakona naprosto nije moguće. Da li tako nešto poznaje federalno Pravobranilaštvo, nije poznato, ali bi ono u svakom slučaju moralo odmah pokrenuti postupak isknjižavanja takvih nezakonito uknjiženih stvari. Javna dobra su stvari namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i slično. Na javna dobra se primjenjuju pravila koja važe za opća dobra. Dakle, opet, radi se o stvarima nad kojima niko ne može ostvariti pravo vlasništva, već opet samo pravo raspolaganja, koje se može prenijeti na niže organe vlasti, ali opet bez mogućnosti prometovanja (prodaje) tih stvari.
Treća kategorija su dobra u općoj upotrebi, što su naprimjer građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, koja mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Ove stvari, nalaze se i pod određenim režimom zabrana, što radi odluka Visokog predstavnika, što radi odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ali se u svakom slučaju, pravo vlasništva i pravo raspolaganja, mora urediti posebnim zakonom.
E sad, ostaje otvoreno pitanje, kako to vidi OHR i taj nesretni Visoki predstavnik ili njegova tajna grupa eksperata, koji očito imaju neki zadatak dat od samog OHR-a. Ovo je ono, što je „na stolu“ i samo se u okviru državnih zakona, a po mome mišljenju trebaju nam dva, jedan koji će biti Zakon o stvarnim pravima Bosne i Hercegovine, kako bi sama država statusno uredila stvari o kojima je riječ, pa tek onda bi na red došao neki Zakon o pravu vlasništva i raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, u kojem bi se uredila pravila igre za stvari čiji status je riješen posebnim zakonom. Sve ostalo, bilo bi jedno svaštarenje sa ciljem ispunjavanja neartikuliranih želja pojedinih političkih aktera, pod velom nekog stabiliziranja odnosa, a koliko vidimo, svako takvo stabiliziranje odnosa kao posljedicu ima snaženje tenzija, kako onih etničkih, tako i onih političkih. Šta će biti na kraju, stvarno ne znam, ali me hvata jeza kada pročitam svašta u javnom prostoru i onda se svi moramo zapitati, umije li ovo Visoki predstavnik uopće artikulirati ne neki pravilan način ili će ovdje opet pasti još jedna politička atomska bomba od par megatona. Ko političke atomske bombe Visokog predstavnika preživi, pričaće.
Tekst je izvorno objavljen na stranici NAP.ba
