Foreign Policy: Puca li savez Turske i Azerbejdžana? Iza sukoba oko hidžaba krije se mnogo ozbiljnija borba za moć

Odnosi Turske i Azerbejdžana, dvije države koje svoje savezništvo godinama predstavljaju sloganom „dvije države, jedan narod“, suočavaju se s ozbiljnim političkim nesuglasicama. Sukob koji je počeo zbog zabrane nošenja hidžaba u azerbejdžanskim državnim školama prerastao je u otvoreno preispitivanje odnosa moći između Ankare i Bakua, uz optužbe za političko miješanje, obavještajne operacije, pa čak i pripremu državnog udara.

O tome u opširnoj analizi za američki magazin Foreign Policy piše Sam Harshbarger, nezavisni istraživač sa sjedištem u Kijevu, koji se bavi vojnom tehnologijom, energetikom i političkim odnosima u Ukrajini, Turskoj, na Kavkazu i u centralnoj Aziji.

Prema njegovoj ocjeni, sadašnja kriza pokazuje da bliskost dvije države prikriva duboko neslaganje o njihovom položaju u regionalnom poretku. Turska politička elita, predvođena predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, sve izraženije posmatra svoju državu kao vodeću silu u širem turkijskom prostoru, dok predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev insistira na potpunoj političkoj samostalnosti svoje zemlje.

Neposredni povod za sukob bila je odluka azerbejdžanskih vlasti od 21. septembra, kojom su pooštrena pravila školskog odijevanja i praktično zabranjeno nošenje hidžaba u državnim školama.

Dva dana kasnije Erdoğan je, tokom obraćanja Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, osudio zabrane nošenja marama kao napad na osnovne slobode žena, ne spominjući izričito Azerbejdžan.

Nakon što su nova pravila počela biti primjenjivana 12. oktobra, u Azerbejdžanu su izbili rijetki neodobreni protesti. U njima su učestvovali vjernici, ali i sekularni, liberalno i lijevo orijentisani građani koji su zabranu smatrali kršenjem individualnih prava.

Vlasti su reagovale hapšenjima i ograničavanjem pristupa internetu, ali manja protestna okupljanja nisu potpuno prestala.

Istovremeno su iz Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP) stizale sve otvorenije kritike. Njegov glavni savjetnik Oktay Saral i zamjenica predsjednika parlamentarne grupe AKP-a Leyla Şahin Usta javno su osudili odluku azerbejdžanskih vlasti.

Međutim, Harshbarger smatra da se pravi uzroci sukoba nalaze znatno dublje od pitanja vjerskih sloboda.

Jedna od ključnih tačaka razilaženja jeste odnos Azerbejdžana s Izraelom.

Baku već godinama održava blisku vojnu i sigurnosnu saradnju s izraelskim vlastima. Izrael je Azerbejdžanu isporučivao vojnu opremu i tehnologiju za nadzor, dok su se u međunarodnim medijima pojavljivale tvrdnje da je azerbejdžanska teritorija korištena kao uporište za izraelske operacije prema Iranu.

Te tvrdnje nisu potvrđene kao činjenice, ali dodatno opterećuju odnose Bakua i Ankare, posebno u vrijeme izrazito zaoštrenih tursko-izraelskih odnosa.

Sadašnja kriza vremenski se poklopila i s državnom posjetom izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga Azerbejdžanu.

Harshbarger podsjeća da je Baku ovog ljeta, prema izraelskim medijima, intervenisao i protiv inicijative u Knesetu za priznavanje genocida nad Armenima, koja je bila usmjerena protiv Turske. Izraelski parlament potom je odustao od razmatranja rezolucije.

Historija tursko-azerbejdžanskih odnosa, upozorava autor, znatno je složenija nego što sugeriše današnja retorika bratstva.

U martu 1995. godine jedan azerbejdžanski pukovnik pokrenuo je pokušaj državnog udara protiv tadašnjeg predsjednika Heydara Aliyeva. U zavjeri su učestvovali turski državljani, a prema pojedinim historijskim izvorima i pripadnici panturkističkih krugova povezani s turskim sigurnosnim strukturama.

Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel upozorio je Aliyeva na pripremu udara, ali je cijeli događaj ozbiljno narušio međusobno povjerenje.

Odnosi su se postepeno popravljali nakon dolaska Ilhama Aliyeva na vlast 2003. godine, a posebno nakon razvoja energetskih veza i završetka naftovoda koji je 2006. povezao kaspijska nalazišta s turskom lukom Ceyhan.

Presudnu prekretnicu predstavljao je rat u Nagorno-Karabahu 2020. godine.

Azerbejdžanska vojna pobjeda, ostvarena uz značajnu tursku podršku, dovela je političko savezništvo na dotad najviši nivo. Erdoğan i Aliyev zajedno su učestvovali na pobjedničkoj paradi u Bakuu u decembru te godine.

Ipak, neslaganja su ostala.

Harshbarger podsjeća na diplomatske depeše koje je objavio WikiLeaks, prema kojima je Aliyev još 2009. američkim zvaničnicima govorio da je zabranio prikazivanje turskih televizijskih serija kako bi spriječio širenje konzervativnih islamskih obrazaca, uključujući prikazivanje žena s maramama.

Azerbejdžanske vlasti su 2021. spriječile i pokušaj panturkističkih organizacija da izgrade školu u Šuši, gradu koji ima izuzetno simboličko značenje za azerbejdžansku državu.

Dodatne nesuglasice pojavile su se 2024. godine, kada je Erdoğan, govoreći o mogućim operacijama protiv Izraela, spomenuo turski ulazak u Karabah i Libiju.

Azerbejdžanski državni mediji reagovali su odbacujući bilo kakvu tvrdnju da su turske ili druge strane vojne snage učestvovale u azerbejdžanskim vojnim operacijama.

Time je otvoreno pitanje koje je za Aliyeva posebno osjetljivo: ko ima pravo pripisivati sebi zasluge za vojnu pobjedu i određivati političku budućnost Azerbejdžana.

Početkom oktobra Aliyev je dodatno izazvao pažnju izjavama koje su protumačene kao kritika stranih dobavljača oružja zbog ostvarivanja pretjerane zarade na poslovima s njegovom državom.

Upravo su turske kompanije među najvažnijim dobavljačima vojne opreme Azerbejdžanu, a neposredno prije tih izjava potpisale su nove ugovore vrijedne više od 500 miliona dolara.

Autor Foreign Policyja posebno naglašava razliku između načina na koji Ankara posmatra svoje regionalne partnere i načina na koji Baku želi biti tretiran.

Erdoğan nakon izbornih pobjeda tradicionalno među prvim inostranim destinacijama posjećuje Azerbejdžan i sjeverni Kipar.

Međutim, dok je sjeverni Kipar politički i ekonomski izrazito zavisan od Turske, Azerbejdžan raspolaže vlastitim energetskim resursima, vojnom snagom i širokom mrežom međunarodnih partnerstava.

Zbog toga, prema Harshbargeru, retorika o zajedničkoj porodici i bratstvu za azerbejdžansko rukovodstvo sve češće poprima značenje političke hijerarhije u kojoj Ankara sebi dodjeljuje položaj starijeg brata.

Upravo takav odnos Baku odbacuje.

To se jasno vidjelo u reakciji vladajuće stranke Novi Azerbejdžan na kritike iz AKP-a. Umjesto da se usredsredi na zabranu hidžaba, stranka je branila azerbejdžansku politiku prema Izraelu i Palestini te optužila pojedine turske političke krugove za hegemonističke ambicije u islamskom svijetu.

Još oštrije poruke pojavile su se u medijima povezanim s azerbejdžanskim vlastima.

Jedan od tekstova, koji je ubrzo uklonjen, optužio je turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, bivšeg šefa obavještajne službe, da je tokom boravka u Bakuu davao tajne instrukcije jednoj turskoj nevladinoj organizaciji.

U tekstu su iznesene tvrdnje o planovima za miješanje u unutrašnje poslove Azerbejdžana, obavještajnim operacijama, pripremama državnog udara i izazivanju haosa, kao i regrutovanju agenata utjecaja.

Podsjećalo se i na tursku umiješanost u pokušaj državnog udara 1995. godine.

Turska ambasada u Bakuu odlučno je odbacila ove optužbe.

Medij povezan s azerbejdžanskom državnom naftnom kompanijom SOCAR upozorio je na, kako je navedeno, pokušaje pretvaranja bratstva u sredstvo ekonomskog pritiska.

U jednom od komentara iznesena je posebno oštra poruka:

„Azerbejdžan nije vazalna država.“

U istom kontekstu odbačena je mogućnost prihvatanja diktata turskog „starijeg brata“.

Drugi provladini mediji otišli su još dalje, optužujući turske političke strukture da su historijski djelovale protiv azerbejdžanskih interesa, a vanjsku politiku AKP-a predstavljali su kao prijetnju nacionalnim identitetima država turkijskog svijeta.

Uprkos zaoštrenoj retorici, pojedini visoki turski zvaničnici nastoje smiriti odnose.

Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan poručio je da će se eventualne razlike rješavati uz međusobno poštovanje, dok je Devlet Bahçeli, Erdoğanov koalicioni partner, pozvao na dijalog dvije snažne države koje pripadaju istom kulturnom i historijskom prostoru.

Harshbarger, međutim, upozorava da se politički smjer Ankare ne može procjenjivati samo prema umjerenim izjavama diplomata.

Prema njegovoj analizi, ideološki krugovi unutar AKP-a imaju značajan utjecaj na dugoročne ambicije Turske, uključujući nastojanje da postane dominantna sila u zajedničkom regionalnom prostoru.

Za azerbejdžansko rukovodstvo to predstavlja i unutrašnjopolitičko pitanje.

Heydar Aliyev je tokom svoje vladavine izgradio sistem koji je nastojao ograničiti utjecaj Irana, Rusije i Turske na unutrašnju politiku Azerbejdžana.

Njegov sin Ilham sada se suočava sa sličnim izazovima, posebno u okolnostima kada se sve češće govori o njegovom 29-godišnjem sinu Heydaru Ilhamoglu Aliyevu kao mogućem nasljedniku.

Autor smatra da oštre optužbe protiv Turske odražavaju i zabrinutost azerbejdžanskog rukovodstva za stabilnost vlastitog političkog sistema.

Dodatnu dimenziju krizi dala je odluka Azerbejdžana da izda međunarodne naloge za hapšenje sedam turskih državljana, među kojima su i pojedini islamistički komentatori.

Ostaje neizvjesno kako će Ankara odgovoriti, posebno zato što turski ustav zabranjuje izručenje vlastitih državljana, osim u okviru obaveza prema Međunarodnom krivičnom sudu.

Harshbarger procjenjuje da bi Baku u narednom periodu mogao dodatno ograničavati turski kulturni i vjerski utjecaj, uz istovremeno jačanje sekularnog azerbejdžanskog nacionalnog identiteta kao alternative islamskom konzervativizmu i panturkizmu.

Istovremeno, Azerbejdžan već insistira da se veći dio naoružanja koje kupuje proizvodi na njegovoj teritoriji, čime nastoji smanjiti zavisnost od stranih dobavljača.

Uprkos svemu, autor Foreign Policyja ne očekuje potpuni raspad savezništva.

Ekonomske, energetske, vojne i društvene veze dvije zemlje toliko su razvijene da bi njihov ozbiljniji prekid bio izuzetno težak.

Ipak, kako proizlazi iz njegove analize, budući odnosi Ankare i Bakua sve će više zavisiti od toga hoće li Turska prihvatiti Azerbejdžan kao potpuno ravnopravnog partnera ili će nastaviti graditi regionalni poredak u kojem sebi namjenjuje vodeću ulogu.