Piše: Almasa Hadžić
Uvijek poželjni Dubrovnik. Džaba što je kafa četiri eura, boca vode u pekari tri puta skuplja od one u marketu.
Džaba što te konobar, tek "šljego" iz neke hercegovačke zabiti, jer oni dubrovački, odavno broje bakšiš po italijanskim, irskim, njemačkim restoranima i pabovima, gleda ko da si mu oca, majku i "milu sestricu" ubio, Dubrovnik se uvijek s istim žarom želi i voli, ne pitajući koliko košta.
Zastao je, prije dva dana, pod dubrovačkim zidinama, Bosanac s evropskom adresom, odavno obišao svijet i stekao najveća akademska zvanja, da bi svojoj životnoj saputnici, ništa manje obrazovanoj i vrijednijoj od njega, stranoj državljanki, opisao ljepotu drevnoga grada, ali i vremena kada je, još kao dijete u ovaj grad, godišnje bar jednom, dolazio.
Zastao, priča za Politicki.ba, i to, gdje baš, nego pored grupe turista, pristiglih sa raznih svjetskih destinacija, očigledno u jednodnevnoj posjeti ovom turističkom biseru, da bi, ni kriv ni dužan, čuo kako im turistički vodič, epskim tuđmanistanskim narativom, uz lijepi Dubrovnik, opisuje i "lijepu njegovu" ali i mrske "bosanske susjede"
Ispričao im je, tako, vodič, mnogo šta o Dubrovniku, a što smo, uglavnom, svi u školi učili, kaže, a onda se dohvatio lekcija i iz domoljubne historije.
Turisti su, po vodičevim tvrdnjama, saznali da su Dubrovnik, od srpske agresnije, branili i odbranili Hrvati, ne znajući da se među slušaocima njegove priče, nalazilo i onih koji bi mu odmah kazali da laže. Prosto što su Dubrovnik, prije svih, branili Dubrovčani, među kojima skupa Hrvati i Bošnjaci, od kojih su mnogi život i dijelove tijela dali za njegovu odbranu. Među njima i rođak našeg sagovorika.
A onda ide red propagande, red mržnje.










