Sjećanje Eniza Gabeljića: 30 godina od ubistva četiri djevojčice iz srebreničkog sela Bučinovići

A. Hadžić

Teško da u pamćenju Bošnjaka iz Podrinja, posebno iz Srebrenice, postoji datum koji ih ne podsjeti na neki od stravičnih zločina u kome su stradali članovi njihovih porodica, rodbina, prijatelji.

Svojom objavom na Facebooku, banovićki profesor, porijeklom iz Srebrenice, Eniz Gabeljić, danas je podsjetio na 30. godišnjicu ubistva četiri djevojčice, njegove rodice, iz srebreničkog sela Bučinovići, koje su bombama usmrtili avioni koji su doletjeli sa aerodroma Ponikve u Kragujevcu.

Enizovo emotivno sjećanje na 25. septembar 1992. godine, prenosimo u cjelosti.

"Na današnji dan, 1992. godine, ležao sam u svojoj sobi i pokušavao zaspati. Već dugo smo odsječeni od svijeta, bez struje, bez hrane, bez ikakvih informacija.

Kadrija i ja smo prije koji dan, iz Potočara, po noći, iz razrušene Fabrike akumulatora, uspjeli natovariti na konja kanister sumporne kiseline, uvezati po jedan paket anodnih i još jedan paket katodnih ploča pa spakovati nekakav akumulator. Da navečer svjetli žižak.

Na tu spravu, uspjeli smo spojiti i kasetofon. I u tom beznađu, navečer, sakupljali smo se svi u jednoj sobi i u mraku slušali muziku: Adem, Aziz, Farkan, Kadrija, Fajko, Hamdija, Kemo, Seid, Nedžad, Kuba, Sadik... mnogi drugi dječaci.

Elem, tog sunčanog dana, na današnji dan '92, pustio sam sebi muziku i pokušavao zaspati, da ne mislim na gla..

I baš u momentu kad je Dino Merlin u zadnjem refrenu ulazio u visoku oktavu "ouououou lažu lažuu meeeeeee..." stakla su popucala.

Iskočio sam kroz prozor i potrčao gdje je najveća vriska.

Dolje, ispod sela, ležale su njih četiri. Ešefa je bila pri svijesti. Stomak, iskidan. Pogledala me pravo u oči i rekla: "Enize, jel'de da ja neću umrijeti?"

"Ma, nećeš", slagao sam.

Naveče su malena tijela u napuštenoj kući u Durmićima poredali jedno do drugoga da sačekamo mrak, da ih pokopamo. Po danu se nije smjelo jer se mezarje vidi sa Koprivničkog brda, odakle tuče tenk. Otišao sam da ih vidim.

Usta moje Nermine, moje Mrke, kako smo je svi zvali, bila su razvučena u poluosmijeh. Na znam zašto, ali u tom momentu najtužniji mi je bio nagovještaj karijesa na prednjem zubu.

I, dobri moji Facebook prijatelji, znam da je mnogima puna kapa ratnih priča i rasprava tipa je l' bila- nije l' bila agresija, je l' bio, nije l' bio genocid... i znam da mnogi od vas, zaokupljeni svojim životima, tegobama, radostima, ovakve priče ponekad smatrate dosadnim, neki nepristojnim, ali, kad dođe 25. septembar, ne mogu da šutim.

Jer dva aviona, toga dana JESU doletjela iz Srbije. Jer je nemoguće da neko uzme dva bombardera sa aerodroma i ispusti rakete na selo koje nije ni blizu linije razgraničenja, a da o tome u dnevnicima letenja ne postoje podaci, službene zabilješke, zapovijedi, izvještaji.

Jer su Mrka i Ešefa imalo po 12 godina, Ramiza 10, a Ševala samo 7 godina.

Jer ni jedan od dječaka spomenutih u ovom postu nije živ.

Često pomislim da Bogd'o nisam ni ja", riječi su kojim je Gabeljić završio svoj današnji Facebook post.

Enis Gabeljić, uz post kojim je podsjetio na ubistvo četiri djevojčice - njegove amidžične i rodice, objavio je i fotografije nišana na njihovim mezarovima.

U razgovoru za Politicki.ba, ispričao je da su, u vrijeme kada su ubijene, njegove rodice čuvale stoku na livadi ispod sela. Prvi je, kaže, dotrčao do njih, ali im nije bilo spasa.

Kazao nam je da ni njegov, kao ni očevi svih ubijenih djevojčica nisu živi.

"Prije tri, četiri godine, brat jedne od ubijenih, sa podacima o ovom zločinu, obratio se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, tražeći da se istraže detalji o počiniocima zločina.

Naravno, do danas nije dobio nikakav odgovor od Tužilaštva", kazao je za Politicki.ba Eniz Gabeljić.