"U fazi gotovo omasovljenog hapšenja, pada u oči da se hapse samo bivši bošnjački funkcioneri. A bjelodano je da u druga dva „tabora“ (Dodikovom i Čovićevem) ima također mnogo kriminala i korupcije, ali te strukture nisu (barem zasad) meta pravde".
Piše: Akademik prof. dr. Esad Duraković
Bosna i Hercegovina je zemlja apsolutnih paradoksa. U paradokse je utjerivana i utjeruje se spolja, ali oni nastaju i iznutra: umjesto da građani BiH osujećuju paradokse, često se stvara pogodno tlo za njih.
Na primjer, jučerašnja pobjeda predsjednika Erdogana slavila se po Sarajevu tekbirima. Uz puni respekt suverene Republike Turske i njenog Predsjednika i volje njenih birača, nužno je imati u vidu naš kontekst: u Sarajevu koje bi moralo biti multietničko i multireligijsko nije pametno masovno proslavljati tekbirima izbornu pobjedu stranog državnika, čiji dignitet ne dovodim u pitanje. (Sjetimo se nečasnog i štetnog uništenja bilborda s božićnom čestitkom u Krajini, i td.!). No, ovdje želim ukazati na drugi važan aktualni paradoks kome svjedočimo ovih dana – opet u glavnom gradu, u Sarajevu.
Riječ je o relativno omasovljenim hapšenjima nekadašnjih visokopozicioniranih osoba. Naša zemlja jest ogrezla u kriminal i korupciju pa je normalna, refleksna reakcija građana pozitivno reagiranje na dugo očekivanu i gotovo olujnu akciju pravosuđa. Međutim...
U fazi gotovo omasovljenog hapšenja, pada u oči da se hapse samo bivši bošnjački funkcioneri. A bjelodano je da u druga dva „tabora“ (Dodikovom i Čovićevem) ima također mnogo kriminala i korupcije, ali te strukture nisu (barem zasad) meta pravde. („Vlasnik“ jednog entiteta je zbog toga čak „odlikovan“ američkim sankcijama.).
Notorna je činjenica da sve ima, da sve postiže svoj puni smisao samo u kontekstu. U našem kontekstu, ovim se pojačava dojam, čak uvjerenje o diskriminiranju Bošnjaka, zapravo o njihovom markiranju kao dominantno kriminaliziranim. To se zbiva u kontekstu nespornog islamofobnog odnosa prema Bošnjacima od 1992. preko genocida, darivanja prostora na kome je izvršen genocid upravo njegovim izvršiocima – sve do krajnje nepravičnih, segregacijskih odluka Christiana. Tim nizom sinhroniziranih akcija – od 1992. do danas – nastoji se predstaviti Bošnjake kao krajnje problematične: zato da bi se osigurao legitimitet daljih represivnih akcija prema njima.
Da su izvršena hapšenja u cijeloj BiH, bez obzira na etničku ili teritorijalnu pripadnost, imali bismo drugi kontekst i drukčiju poruku. To bi bila prava stvar! Međutim, ovako se pravda stavlja u funkciju nepravde, i to je stravičan paradoks koji je moguć, valjda, samo u BiH.
„Selektivna pravda“ je najteži oblik nepravde. Pravnička negacija pravde.
(Autor je poznati naučni i javni radnik u Bosni i Hercegovini. Tekst je izvorno objavljen na portalu Vijesti.ba)
