Na temelju kakvih analiza se nekim zemljama Balkana daje prednost, a druge kažnjava?
Piše: Christian Schwarz-Schilling
18. maja su Derek Chollet, savjetnik američkog ministarstva vanjskih poslova, i Gabriel Escobar, specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan pred Odborom američkog Senata za vanjsku politiku (U.S. Foreign Relations Committee, FRC) odgovarali na pitanja o američkoj politici na Zapadnom Balkanu.
Bilo je zanimljivo ali i razočaravajuće vidjeti i čuti kako dvojica američkih diplomata i ljudi koji suoblikuju politiku na Zapadnom Balkanu zaobilaze odgovore i izbjegavaju dati detaljne informacije. Oni su u svojim odgovorima koristili brojne lijepe riječi poput demokracije, suverenosti i teritorijalne cjelovitosti a prije svega pominjali pristup Evropskoj uniji. Nažalost, ostalo je na tome, na površnim odgovorima bez puno sadržaja. Bio sam razočaran.
Prije 30 godina doživio sam kako je SAD s ministrom vanjskih poslova Warrenom Christopherom bezuspješno pokušavao pokrenuti krutu Evropsku uniju na stvarni angažman u bivšoj Jugoslaviji. Bila je to sramota s obzirom na tadašnje ratne zločine.
Zašto se Vučiću udvara?
Još se dobro sjećam kako je predsjednik Clinton nakon tri godine krajnje brutalnog rata i genocida u Bosni i Hercegovini sam odlučio podržati BiH.
I zato ne razumijem, koji cilj danas slijedi SAD sa svojom politikom na Zapadnom Balkanu?
Zašto su pragmatični Amerikanci odabrali predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kao „jakog čovjeka" na zapadnom Balkanu? Predsjednik odbora Foreign Relation Committee, senator Robert Menendez, s pravom je prilikom saslušanja postavio pitanje, zašto SAD surađuje s nekim ko, kao što je New York Times iscrpno izvijestio, njeguje prisne odnose s kriminalnim miljeom. Zašto se udvara nekom kome je Rusija strateški jako draga. Zašto se traži bliskost upravo sa Srbijom, koja je svojom etnonacionalističkom politikom – svi Srbi u jednoj državi – jedan od katastrofalnih uzročnika sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Povratak etnonacionalizmu?
Na ta pitanja dva visoka američka diplomata nisu mogla dati odgovore.
Na temelju kakvih analiza se nekim zemljama Balkana daje prednost, a druge kažnjava?
Objavljeno je nekoliko analiza o novom kursu (pravcu) američke politike na Balkanu. Sa nekima od tih analiza se slažem. Mogu čak razumjeti da postoje razlozi, zašto Amerikanci traže rješenje, koje je za njih navodno pragmatično. Rusija, Kina, Tajvan – sve te zemlje su više u fokusu svjetske politike nego Balkan. Ali, to nije razlog da se podržava hegemonistička politika u regiji Zapadnog Balkana, kako bi se etablirali novi odnosi snaga i pritom žrtvovale zemlje kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora ili Kosovo.
Želi li se Bosna i Hercegovina stvarno još više gurnuti u etnonacionalizam? Iako se tvrdi da se upravo protiv tog etnonacionalizma bori?
Neizravna pomoć secesionizmu
Iako se pokušava predsjednika manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, Republike Srpske, Milorada Dodika držati u šahu sankcijama i upozorenjima, neizravno mu se pomaže u provođenju njegovih secesionističkih planova. SAD je odlučio boriti se protiv korupcije na Zapadnom Balkanu i sankcijama, pa ipak pritom podupire najkorumpiranije političare.
Prisjetimo se kako je sadašnji američki predsjednik Joe Biden na svojoj nekadašnjoj funkciji kao senator pred tim istimOodborom u aprilu 1993. svojim izvještajem "To stand against the aggression: Milosevic, the Bosnian republic and the conscience of the West" (Suprotstaviti se agresiji: Milošević, bosanska republika i savjest Zapada) pozvao da se pomogne Bosni i Hercegovini da se rat završi.
Odobrava li predsjednik Biden ono što State Department čini danas? Zna li on da se sadašnjom američkom politikom upravo vrijeđaju žrtve tadašnjih etničkih ciljeva ratova iz 1990-ih godina?
Dan nakon saslušanja je američki predsjednik Biden u Senatu predložio Jamesa O'Briena za novog podtajnika za Evropu i Evraziju. O'Brien je 1995. sudjelovao u izradi Dejtonskog mirovnog sporazuma i radio je u vrijeme kad sam bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini u grupi stručnjaka za reformu Ustava, koju sam osnovao. On je iskusni pravnik i bivši američki specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, koji dobro poznaje Bosnu i Hercegovinu i tu regiju.
Nadam se da su u Washingtonu s njegovim imenovanjem ipak shvatili da se mora napraviti promjena kursa, koja će sadašnju američku politiku prema Zapadnom Balkanu, koja je štetna, bez strategije, bez rezultata i opasna, usmjeriti na novi put. Ali, tako dugo dok je Derek Chollet, koji suoblikuje politiku prema Zapadnom Balkanu, savjetnik u američkom Ministarstvu vanjskih poslova, nažalost mogu biti samo poluoptimističan.
EU slijepo slijedi SAD
Nakon najnovijeg izbijanja nasilja na sjeveru Kosova, u kojem su militantni srpski demonstranti ozlijedili vojnike KFOR-a, Sjedinjene Države su – potpuno nerazumljivo – jednostrano najavile sankcije protiv Kosova. I ovdje SAD – kao i EU – gotovo uopće ne reagira na provokativnu srpsku politiku, naprotiv. Da Vučić iz Beograda sprječava da se kosovski Srbi integriraju u državu Kosovo, to EU i SAD jednostavno prihvaćaju. Kosovskom premijeru Albinu Kurtiju se čak uskraćuje potpora, jer se on očito ne da uključiti u američke planove.
Zašto EU i Njemačka gotovo slijepo slijede SAD? To što Evropska unija nije sposobna biti samokritična i čini istu pogrešku kao i prije 30 godina s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem, je dokaz nesposobnosti.
Presuda koja sve mijenja
31. maja je Haaški tribunal izrekao svoju posljednju presudu u procesu koji je trajao 20 godina, koja se odnosi na dva vodeća čovjeka srpske državne sigurnosti u ratovima 1990-ih godina u Bosni i Hrvatskoj. Svaki od njih je dobio po 15 godina zatvora, između ostalog zbog organiziranja udruženog zločinačkog poduhvata i protjerivanja ne-Srba u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj.
Glavni tužitelj Serge Brammertz je jasno rekao: „Ova presuda sve mijenja." I doista: ova bi presuda morala imati velik utjecaj na vrjednovanje tadašnjeg rata. To je dokaz da je Srbija aktivno sudjelovala u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Nakon ove presude taj rat nikad više ne može biti nazvan „građanskim ratom". Sad je konačno i službeno potvrđeno, ono što smo svi mi zapravo znali oduvijek: Srbija je bila aktivno uključena u tadašnji rat.
Ali, sad se postavlja pitanje, hoće li ova presuda nešto promijeniti u Evropskoj uniji i SAD-u u pogledu današnje politike prema Zapadnom Balkanu. Hoće li svi i dalje Aleksandra Vučića i Srbiju promatrati kao glavne aktere na Zapadnom Balkanu i udvarati im se? Nije li konačno vrijeme za odluku o promjeni politike i davanju prednosti drugačijoj politici na Zapadnom Balkanu? Politici, u kojoj će postojati konzekvence za krivce i počinitelje zločina, a žrtve konačno biti saslušane.
