Schmidtov cinizam: "Nisam vladao loše ako su svi građani otprilike jednako nezadovoljni"

Piše: Mirza Abaz

U svom nedavnom intervjuu za češki Respekt, odlazeći visoki predstavnik Christian Schmidt ponudio je javnosti rekapitulaciju svog mandata, umotanu u diplomatske fraze i citate austrijskih careva. No, iza maske "dobronamjernog arbitra" koji tvrdi da nikome nije išao niz dlaku, krije se duboko sporna zaostavština koja je, prema mišljenju probosanske opozicije, nepovratno narušila građanski karakter države u korist Dragana Čovića i HDZ-a.

Schmidt se u intervjuu hvali principom Franje Josipa: "Nisam vladao loše ako su svi moji građani otprilike jednako nezadovoljni." Ipak, ova teza o "simetričnom nezadovoljstvu" u Bosni i Hercegovini zvuči kao neslana šala. Lideri SNSD-a i HDZ-a nezadovoljni su jer nisu dobili "baš sve" što su zamislili, a probosanski blok, onaj dio koji predstavlja većinsku volju građana, nezadovoljan je jer mu je Schmidt suspendovao ustav na 24 sata kako bi instalirao vlast po mjeri međunarodnih mentora, ali, barem se tako percipira, i Dragana Čovića.

Schmidt tvrdi da nije popustio HDZ-u po pitanju Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali vješto prešućuje ono što je učinio u izbornoj noći 2. oktobra 2022. godine. Tada je, podsjetimo, nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje su, prema ocjenama SDA i DF-a, bile "pisanje zakona po diktatu Zagreba". Povećanjem broja delegata u Domu naroda, Schmidt je HDZ-u dao ključeve svake buduće vlasti, čineći ovu stranku nezaobilaznim faktorom koji više niko, bez obzira na izborne rezultate, ne može zaobići.

Posebno iritira Schmidtovo priznanje o formiranju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, gdje navodi kako je "zamijenio saglasnost potpredsjednika iz SDA". Ono što on naziva "funkcioniranjem institucija", opozicija opravdano naziva "državnim udarom" protiv volje Bošnjaka. Izbacivanjem SDA iz vlasti, stranke koja je imala jasnu podršku biračkog tijela i kontrolu u Klubu Bošnjaka, Schmidt nije kaznio SDA, već je suspendovao demokratsko pravo proste većine.

Time je Schmidt, svjesno ili ne, ispunio davnu želju Dragana Čovića, a to je izbacivanje "remetilačkog" faktora koji insistira na građanskoj državi i uvođenje "kooperativnih partnera" iz Trojke, koji su zauzvrat HDZ-u isporučili pozicije o kojima je Čović ranije mogao samo sanjati.

Interesantno je i Schmidtovo osvrtanje na projekt Južne interkonekcije. On priznaje da je to bio jedan od razloga pritiska na njega, ali propušta javno osuditi Čovićevo insistiranje na formiranju novog, "etnički čistog" javnog preduzeća u Mostaru koje bi upravljalo gasovodom. Dok su SAD direktno targetirale Čovića zbog opstrukcija, Schmidt je ostao "suzdržan", opet ostavljajući prostor za trgovinu nacionalnim resursima u zamjenu za politički mir.

Kritika na račun Schmidta ne bi bila potpuna bez podsjećanja na njegovu pasivnost prema Miloradu Dodiku. Schmidt priznaje da ga nije smijenio jer se bojao "eskalacije". Ovakav pristup, tj. gdje se secesionizam iz Banje Luke podnosi zbog "mira u kući", dok se u Sarajevu intervenira hirurški precizno protiv onih koji brane ustavni poredak, stvorio je percepciju da OHR kažnjava samo one koji su konstruktivni i koji vjeruju u državne institucije.

Christian Schmidt odlazi, ostavljajući iza sebe državu koja je više nego ikada podijeljena na etničke torove. Njegove tvrdnje da je "sačuvao Dejton" zapravo znače da je cementirao nepravedna rješenja i nagradio ucjenjivačku politiku HDZ-a.

Njegovi memoari, koje najavljuje, možda će ponuditi diplomatska opravdanja, ali na terenu ostaje činjenica da on nije bio visoki predstavnik svih građana, već inženjer koji je demokratiju, svjesno ili ne, podredio matematici određenih političkih i diplomatskih krugova. Probosanska opozicija će ga pamtiti po tome što je u jednoj noći obesmislio glasove stotina hiljada ljudi, dajući "legitimnom predstavljanju" prednost nad ljudskim pravima i evropskim standardima.