Pišu: Bruno Tertrais i Loic Tregoures
Poređenja između bivše Jugoslavije i rata u Ukrajini su brojna, posebno sa svakim novim izvještajem o užasima koje su počinile ruske snage. Opsada ukrajinskih gradova podsjeća na Vukovar i Sarajevo, dok je Butcha opisana kao " nova Srebrenica ".
Komentatori već evociraju mogućnost ishoda inspiriranog Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je okončan bosanski rat 1995. godine.
Bosna i Hercegovina, naravno, također pada na pamet kada se razmatraju različiti načini na koje je Rusija pokušavala, a mogla bi pokušati, da uništi liberalni poredak naslijeđen od pax americana iz 1990-ih.
Iako takva poređenja, koja pokušavaju locirati trenutni sukob u poznatim okvirima, mogu pomoći u usmjeravanju našeg razmišljanja, ona također dolaze s rizikom da se uoče paralele tamo gdje ih nema, i da se stvori pretjerano iskrivljena predstava ukrajinskog rata.
Jugoslovenski ratovi su bili neposredna posljedica raspada komunističke federacije, dok je invazija na Ukrajinu najviše " odložena" posljedica. Slično, dok je Srbija sukob u BiH i na Kosovu opisala kao sukob civilizacija između hrišćanstva i islama u pokušaju da legitimizira sukob, isto ne važi za istočnu Evropu danas.
Ipak, bivša Jugoslavija nam može pomoći da bolje razumijemo šta se dešava u Ukrajini, s obzirom na tri dimenzije: diskurs, sam rat i aktere koji su uključeni.
Diskurs
Vrijedi istaknuti tri nivoa diskursa: naracije o identitetu, historijski narativ i pravno uokvirivanje.
Što se tiče identiteta, bile su upečatljive riječi koje su Vladimir Putin i njegovo okruženje koristili da Ukrajinu kvalificiraju kao vještački izum u vještačkom stanju. Izvan diskursa o "denacifikaciji", koji se ne razlikuje previše od srpskog pozivanja na hrvatsku ustašku prošlost, ova premisa gotovo neizbježno vodi u rat uništenja i aneksije. Neuspjeh na bojnom polju može dovesti do drugačijeg ishoda; vojni cilj, međutim, nije mogao biti jasniji. Iste su tvrdnje srpski (i hrvatski) nacionalisti iznosili o Bosancima i Bosni i Hercegovini, zemlji koja, po njima, nije imala valjanog razloga da preživi raspad Jugoslavije.
U bosanskom parlamentu Radovan Karadžić - vođa bosanskih Srba - otvoreno je zaprijetio Bosancima izumiranjem. Unutar njegovog vlastitog tabora postojao je snažan pritisak da se prikloni ovim stavovima. Zaista, Vladimir Putinov opis ruskih protivnika rata kao "komora koje treba ispljunuti" odjekuje stranicama koje je srpski antropolog Ivan Čolović posvetio ratobornoj nacionalističkoj retorici među Srbima, za koje su oni koji su se opirali toj stvari bili "izdajnici i pederi" .
Nije iznenađenje da su desetine hiljada najobrazovanijih građana 1991. radije pobjegle iz Srbije, kao što je to slučaj i u Rusiji danas. Na kraju, treba napomenuti i ulogu koju je odigrala Pravoslavna Crkva. U oba slučaja Crkva je nepokolebljivo podržavala akcije režima i vojske, opravdavajući križarski rat kao duhovni poduhvat. Patološka radikalizacija ruskog diskursa eho je onoga što se moglo čuti u srpskim nacionalističkim krugovima prije trideset godina.
Historijski gledano, Rusija je očigledno bila revizionistička sila, kao što je bio slučaj sa Srbijom. Osjećaj frustracije i nepravde izvor je osvete i mobilizacije, s ciljem uspostavljanja poretka za koji smatraju da su ga druge sile pogrešno razmontirale. Ovaj središnji element tog narativa pretvara ono što bi se moglo smatrati osvajanjem u restauraciju onoga što nikada nije trebalo prestati biti; to je zatvaranje nepravedne historijske zagrade. Srpska akademija nauka i umjetnosti je osamdesetih godina prošlog vijeka potvrdila da je Titova Jugoslavija "zaključala" srpski narod (diskurs koji je bio veoma prisutan i u Hrvatskoj). Prema Akademiji, Jugoslavija je lišila slobode Srbe da ostvare sopstvenu sudbinu, posebno na Kosovu, autonomnoj pokrajini u okviru komunističke Jugoslavije od 1945. godine (novi jugoslovenski ustav iz 1974. dao joj je veću autonomiju, favorizujući albansku elitu u odnosu na srpsku). Kako da ne povučemo paralelu sa navodnim smrtnim činom Hruščova odvajanja Krima od Rusije, zemlje koja je bila sveta za Vladimira Putina kao što je Kosovo bilo za Slobodana Miloševića.
Ljudi na vlasti u Beogradu danas su svoj koncept srpskog sveta oblikovali na osnovu pojma "ruski mir" koji promovira Putin, čime se preventivno legitimira svako polaganje prava na teritoriju na kojoj žive Rusi. Miloševića se ne krivi što je pokušao stvoriti "veliku Srbiju", već što u tome nije uspio. To je rekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na Kosovu tek 2018. godine. Cilj se i dalje smatra legitimnim – samo ga treba slijediti putem konfrontacije koja rezultira uspjehom, a ne neuspjehom. Nije slučajno što je Srbija bila jedina država koja je s oduševljenjem dočekala pobjedu Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama. Na njega se gledalo kao na predsjednika koji će stati na kraj liberalnom poretku naslijeđenom od Klintonovih, koji se u Beogradu doživljava kao nepovoljan po srpski narod. Trebamo li se podsjećati na napore Rusije da pomogne Trumpu da poništi trenutni svjetski poredak u korist novog?
Još jedan znak revizionizma je negiranje zločina koje je počinio režim, optuživanje drugih i izmišljanje alternativne priče. Način na koji se priča o historiji jugoslovenskih ratova u Hrvatskoj i Srbiji je kratak pogled na ono što će vjerovatno biti slučaj u Rusiji za nekoliko godina. Prema anketi iz 2017. među Srbima, skoro tri četvrtine ispitanika nije znalo šta se dogodilo tokom opsade Sarajeva, niti je mislilo o Srbima kao o žrtvama. Iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio bezbroj činjenica, to nije bilo dovoljno da se strane natjeraju na uključivanje, oprost i pokajanje.
Naprotiv!
Konačno, u pogledu pravnog okvira, Rusija opsesivno usredsređuje opravdanje ili umanjivanje značaja svojih djela oko "kosovskog presedana".
Cilj je da se Zapadu signalizira da je NATO prvi prekršio princip teritorijalnog integriteta, kada je bombardirao Srbiju bez mandata UN 1999. i podržao nezavisnost Kosova uprkos Rezoluciji UN 1244 iz 2008.
Neki vjeruju da je "u ruskom pamćenju, (...) NATO rat je bio napad na Rusiju – jer je pokazao da Rusija više nije bitna". Gruzija, Krim, Donbas - u svakoj ruskoj oružanoj ofanzivi, Kosovo se odgaja kao totem imuniteta. (Poređenje koje se često pravi između Kosova i Krima je ipak neosnovano iz mnogo razloga.)
Šta je sa vojnim operacijama i zločinima na terenu?
Naravno, postoje razlike: ni geografija terena ni vojna konfiguracija nisu isti. U Ukrajini nema plavih šljemova i milicije ne igraju centralnu ulogu. Ali samoproglašene Donjecke i Luganske republike liče na "Republiku Srpsku Krajinu" i Republiku Srpsku, koje su izgrađena na istoj brizi za zaštitu navodno ugroženih manjina.
Donjeck i Luganjsk su također odobrili Rusiji uvjerljivo poricanje umiješanosti 2014. godine, dozvoljavajući vladi da umjesto toga govori o "malim zelenim ljudima" ili "patriotama na odmoru u Donjecku".
Isto se odnosilo i na Miloševića, koji je uporno negirao da je Beograd umiješan u ratove u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Oni koji su sukob u Ukrajini nazivali "građanskim ratom" često su bili isti ljudi koji su ovaj izraz primjenjivali na Bosnu, gdje je bio jednako netačan.
