Negiranje genocida i glorifikacija genocida i njegovih počinitelja su krajnje faze genocida - nešto što otkriva spremnost takvih da čine nova masovna ubistva i nove genocide. Oni su sramota za ljudsku civilizaciju.
Piše: Sead Turčalo
Službeni stav politike Srbije, kao i Republike Srpske, je očigledno poricanje stvarnosti genocida, koje ometa bilo kakvu mogućnost dijaloga, a kamoli konstruktivnog dijaloga.
Ovo službeno, institucionalno negiranje ipak ne može dovesti do nestajanja činjenica, utvrđenih pred Međunarodnim krivičnim tribunalom i Međunarodnim sudom pravde u Hagu.
Takva negacija zastrašujuće rezonira sa upozorenjem Georgea Orwella, da je "najefikasniji način da se unište ljudi je da se poriče i uništi njihovo razumijevanje vlastite historije".
Prije više od tri decenije, 1992. godine, osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić je pred srpskom političkom elitom otkrio izvedbeni način strateških ciljeva koji su usvojeni na tzv. “Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ održanoj 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci: "Ne možemo čistiti ili imati sito da prosijemo tako da ostanu samo Srbi ili da Srbi padnu, a ostali odu. To jest, ljudi, genocid!"
Danas se zastrašujući genocid u i oko Srebrenice u kojem je ubijeno 8372+ Bošnjaka naziva "Srebreničkim događajima" na javnom RTV servisu Srbije, što predstavlja brutalno odbacivanje historijske stvarnosti.
Ovo je jedan u nizu pokušaja preoblikovanja historije, nastojanje kojim se u osnovi želi demonizirati žrtve i opravdati počinitelje, zamagliti istina o genocidu. To je utjelovljenje koncepcije "banalnosti zla" Hannah Arendt, kojom se sistemski zločini reduciraju na obične svakodnevne događaje. To je finalna faza genocida, koje je Elie Wiesel nazvao 'dvostrukim ubijanjem.' To ubija dostojanstvo preživjelih i briše sjećanje na zločin.
Zbog toga je važan i Wieslov apel: "Za mrtve i žive, moramo svjedočiti."
Bilo kakav oblik dijaloga s onima koji poriču genocid je nemoguć i uzaludan pothvat. To je jednako kao suočavanju s bezdanom koji odbija priznati dubinu vlastite tame kako je upozorio Friedrich Nietzsche ističući da “Ako dugo gledaš u bezdan, bezdan također gleda u tebe." U decenijama obilježenim genocidom u i oko Srebrenice - bosanskim genocidom - dijalog sa onima koji iskrivljuju historiju, demoniziraju žrtve, i nastoje opravdati počinitelje, samo potiče iskrivljavanje istine i perpetuiranje boli.
Negiranje genocida nije samo brisanje historijske činjenice, već je to zločin protiv čovječnosti.
Negiranje genocida i glorifikacija genocida i njegovih počinitelja su krajnje faze genocida - nešto što otkriva spremnost takvih da čine nova masovna ubistva i nove genocide.
Oni su sramota za ljudsku civilizaciju.
