Nećemo sada raspravljati o tome ko je u pravu u tim sporovima - Madrid ili Barcelona, Edinburgh ili London? Samo da zapamtimo: NATO nije lijek za separatizam. Pa čak ni placebo!
Ambasador Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov, napisao je zanimljivu kolumnu za list Oslobođenje.
Tekst prenosimo u cjelosti:
Glavna prijetnja po budućnost balkanskih zemalja su međunacionalne tenzije u kombinaciji sa opasnošću od teritorijalne podjele. U Bosni i Hercegovini su ove napasti posebno oštre, ali još je gora činjenica da lažni prijatelji naroda BiH nude njima otrovne lijekove koji definitivno neće izliječiti bolest. Iluzorna je nada da će članstvo u NATO-u barem malo ojačati bosanskohercegovačku državnost, jer je u samim zemljama članicama NATO-a “puzeći” separatizam prestao biti “puzeći” te se izražava na sav glas.
Već su "štitili" Bošnjake, naprimjeru Srebrenici
Bivši rukovodilac Katalonije Karles Pudzdemon pozvao je šefa EU diplomatije da ne brani Alekseja Navaljnog, nego da se pobrine o 9 političkih zatvorenika u Španiji - boraca za slobodu Katalonije. 2022. obilježava se 40. godišnjica članstva Španije u NATO-u. Tokom ovih godina želja Katalonaca za nezavisnošću prešla je iz kategorije snova u stvarne akcije, kao što je, naprimjer, referendum. Njegov rezultat i kasniji sukobi poznati su bosanskohercegovačkim čitaocima koji prate politiku.
S juga Evrope prenijet ćemo se na sjever u - Ujedinjeno Kraljevstvo, koje, sudeći po onome što se događa u Škotskoj, postaje sve manje “ujedinjeno”. Međutim, upravo London je 1949. godine postao jedan od osnivača NATO-a. Jedva se održao jedan plebiscit o nezavisnosti Škotske - s malim razmakom u glasovima - pa njena vlada najavljuje sljedeći za godinu ili dvije i, sudeći po istraživanjima, ovaj put rezultat će biti drugačiji. O kakvoj stabilnosti i teritorijalnom integritetu se tu može govoriti? 70 godina članstva u bloku nije oslabilo, već ojačalo težnju Škota ka nezavisnosti. Možda se ovo dogodilo još i zato što mnogi u Škotskoj ne žele vidjeti njenu umiješanost u avanture NATO-a.
Nećemo sada raspravljati o tome ko je u pravu u tim sporovima - Madrid ili Barcelona, Edinburgh iii London? Samo da zapamtimo: NATO nije lijek za separatizam. Pa čak ni placebo!
Valonci i Flamanci
Sjedište NATO-a se nalazi u glavnom gradu Belgije, što nije spriječilo belgijske Flamance da steknu ogromnu autonomiju od Bruxellesa tokom proteklih decenija. Danas su Flamanci daleki od Valonaca više njego prije 70 godina kada je Belgija pristupala NATO-u. Mnogi Flamanci i dan-danas ne kriju namjere da ipak dobiju nezavisnost svoje rodne Flandrije.
Korzika i Transilvanija, Padanija i južna Slovačka... Mnogobrojne su regije u državama članicama NATO-a u kojima je iredentizam jak i gdje se lokalni stanovnici bore za oslabljenje centralne vlasti, pa čak i za samoopredjeljenje. To su različite zemlje, različiti narodi, različite historije, ali imaju nešto zajedničko: nigdje članstvo u NATO-u nije pomoglo da se oslabi, a kamoli da se spriječi čežnja za podjelom. Suprotno tome, politika NATO-a produbila ju je, jer je svojom agresijom pogoršavala unutrašnje i vanjskopolitičke kontradikcije, sijući nove strahove.
Ali možda članstvo u NATO-u poboljšava bilateralne odnose između susjednih zemalja? Jer neki u Sarajevu se naivno nadaju da će članstvo Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske u NATO-u doprinijeti njihovom pomirenju. Tek što nije! Iskustvo sadašnjih članica NATO-a svjedoči upravo o suprotnom.
Do relevantnog (može se raspravljati o tome koliko iskrenog) pomirenja između Francuske i Njemačke došlo je 1960-ih. I - kakvo je iznenađenje! - u jeku ovog procesa 1966. godine najistaknutiji francuski predsjednik, general Charles de Gaulle povukao je Francusku iz vojne organizacije NATO-a.
Pogledajmo sada na postjugoslovenski prostor. Naprimjer, na odnose dviju zemalja NATO-a - Hrvatske i Slovenije. Bosanskohercegovačkim čitaocima, posebno onima koji su malo stariji, neće biti teško da sami procijene kada su veze između Ljubljane i Zagreba bile jače, kada je bilo manje teritorijalnih sporova i međusobnih optužbi - danas ili kada niti jedna od ovih republika nije bila član bilo kakvog NATO-a.
Odnosi Grčke i Turske
Za mnoge od naših dragih čitalaca iz reda Bošnjaka na svoj je način draga Turska. Grčka i Turska će 2022. obilježavati - ne usuđujem se da kažem “proslaviti” - godišnjicu. Obje su prije 70 godina postale članice NATO-a. U ovoj predjubilarnoj godini pitajte bilo kojeg Turčina, od predsjednika do trgovca na istanbulskoj Velikoj čaršiji o stanju tursko-grčkih odnosa. Međutim, bilo koji Grk - od predsjednika do trgovca suvenirima kod Akropolja - odgovorit će vam isto - i dobro je ako će to biti u terminima pogodnim za štampu.
Paradoksalno, Ankara i Moskva, kao i Atina i Moskva imaju odnose sa daleko više povjerenja i poštovanja, iako su i Ankara i Atina dobro svjesne šta Kremlj misli o NATO-u. Toliko o 70 godina grčko-turskog prijateljstva i pomirenja u NATO-u. A mi još nismo ni spomenuli stalnu napetost na granici između ovih zemalja.
U strahu od upada izvana, neki - koji nemaju previše razumijevanja u evropskoj politici - Bošnjaci ponekad razmišljaju ovako: NATO je, naravno, skup, nezgodan i nije da nam to baš godi, ali ipak... Ipak ne može, naprimjer, država NATO-a okupirati zemlju EU ili njen dio! NATO to neće dozvoliti! Samo da je to tako bilo... Naravno da NATO država može okupirati susjeda i naravno da NATO to dopušta. I nismo to mi koji to tvrde. Zvanični stav Evropske unije o Kipru je dobro poznat i više puta ponovljen: Turska već po koje desetljeće zaredom podupire sjeverni dio Kipra, člana Evropske unije. I ovu briselsku osudu turske pozicije u potpunosti dijele Nikozija i Atina. Pored toga, Ankara je kandidat za članstvo u EU. Evo još jednog paradoksa - član NATO-a i kandidat u EU kontroliše polovinu države članice EU - upravo ova procjena onoga što se događa iznova je bila izražena od zapadnih diplomata. A šta kaže NATO? Pa ništa!
Ovo je sigurnost u stilu NATO-a. Pa ko će vjerovati da je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine za NATO važniji od kiparskog?
Inače, vojska iz zemalja NATO-a, Francuzi i Kanađani, Belgijanci i Holanđani, uključujući i generale, već su preuzimali na sebe odgovornost da će “zaštititi” Bošnjake i čak “garantirali” njihovu sigurnost. Kao, naprimjer, u Srebrenici. Nećemo ulaziti u tu priču, jer je previše zastrašujuća. Naglasit ćemo samo da je historija nauka i, kao i svaka druga nauka, strogo kažnjava one koji ne izvuku njene pouke.
BiH nisu potrebni škrti čuvati i kukavički "branitelji"
Znači li to da je BiH osuđena na raspad? U Moskvi, gdje je suverenitet Bosne i Hercegovine priznat ranije nego što su to priznali mnogi njeni današnji lažni “prijatelji”, vjeruju da ne, to ne mora značiti. Ponekad se čini da u Moskvi u budućnost BiH i njenu državnost vjeruju više nego neki u Sarajevu - posebno među diplomatima - “starateljima”. Rusija želi vidjeti kako BiH igra dostojnu ulogu u evropskom koncertu. Zato Bosni i Hercegovini, koja ima mnogovjekovnu historiju, nisu potrebni škrti čuvari i kukavički “branitelji”. Potrebno je drugo - spremnost bosanskih strana na uzajamne - upravo uzajamne - ustupke, konsenzus o tome što se status quo postignut u Daytonu može promijeniti samo uz saglasnost sva tri naroda. Kompromis nije lako postići. U Rusiji, koja se sastoji ne od dva, već od 85 subjekata Federacije (entiteta), to je dobro poznato iz vlastitog iskustva. Ali kada se takav kompromis bez vanjskog uplitanja postigne, može se računati na mnogo vijekova zajedničkog života, čime se narodi Rusije ponose. Nijedan od njih nije nestao tokom stoljeća u sastavu Rusije, svi su oni zadržali svoj identitet i ponosni su na to što su Rusi. Rusija nije jedini uspješan primjer. Mnogo bliža BiH po veličini i stanovništvu Švicarska ne boji se za svoju budućnost, iako njeni građani govore četiri jezika, koji su međusobno mnogo manje slični od državnih jezika u BiH. Ženevski kalvinisti i katolici iz Lugana dobro se slažu i zajedno grade uspješnu zemlju. Nikako ne težeći ni NATO-u ni EU, što dokazuju i održani referendumi.
