Rusija i Srbija to je jedna familija

Piše: Damir Rastoder

Poslije najnovijih izjava Vladimira Putina, kojima opravdava ruske pretanzije na ukrajinski teritorij, proglašenjem nezavisnosti Kosova, zbog odluke Međunarodnog suda pravde, mnogi su u tome vidjeli prešutno priznanje kosovske nezavisnosti od strane Moskve. Oni racionalniji, koji su istovremeno i malobrojniji, samo su konstatirali da je to nastavak politike koja je isključivo fokusirana na ostvarivanje ruskih a ne srpskih interesa.

Uostalom, ruski vojni kontigent se prvi povukao sa Kosova 1999. godine, kada su međunarodne mirovne snage zamjenile srbijansku vojsku i policiju širom dotadašnje pokrajine. Dakle, ništa od zaštite srpstva, srpskih crkava, manastira, imovine i stanovništva. Na vanjskopolitičkom planu Rusija ima tri ključna cilja: u svom susjedstvu, naročito gdje živi rusko stanovnistvo, to je teritorijalno širenje i obnova nekadašnjeg SSSR-a.

U Aziji i Africi će voditi žestoku borbu, pa i rat (Sirija) za zauzimanje važnih strateških geopolitičkih pozicija, ali i pristup energetskim i drugim resursima.

U Evropi, pa i zapadnom Balkanu, njena uloga je isključivo i jedino destabilizirajuća, s ciljem da EU i SAD prikaže nesposobnom, nefunkcionalnom i neprivlačnom za zemlje koje teže biti dio euroatlantskih integracija. Otuda i ruska finansijska i svaka druga podrška za antizapadne partije, pokrete, pojedince i druge dodike i milanoviće.

Platforma za sve ove aktivnosti je upravo u Beogradu.

Tako je bilo prilokom upada "demonstranata" u makedonsko Sobranje, gdje se po svaku cijenu trebalo spasiti Grujevskog da ostane na vlasti, a naročito za vrijeme državnog udara u Crnoj Gori, poslije kojeg je trebalo Đukanovića svrgnuti sa vlasti, možda uhapsiti ili čak likvidirati.

Nije nikakva tajna da je direktno i posve transparentno, Putin učestvovao u kadriranju prilikom formiranja srbijanskih vlada za vrijeme Vučićeve vladavine. O finansiranju pojedinih političkih stranaka u Srbiji, od strane Moskve, izlišno je i govoriti.

Kada se sve ovo zna onda su tragikomična nagađanja da će Vučić i zvanična Srbija okrenuti leđa Rusiji, što zbog međunarodnog pritiska, što zbog nespretne Putinove izjave u kojoj stavlja znak jednakosti između Donbasa i Kosova. Još samo naivni vjeruju da bi Vučić mogao reći historijsko NE Moskvi.

On će samo ovu situaciju iskoristiti da Srbiju, a posebno njega samog, predstavi kao najveću žrtvu rusko-ukrajinskog rata. Veću i od samih Ukrajinaca koji su pod stalnom paljbom i artiljerijom Putinovih zločinaca. A onda će providno lukavstvo prodavati kao svojevrsnu mudrost, tvrdeći da Srbija treba ostati neutralna, tako što će formalno podržavati integritet Ukrajine, ali neće uvoditi sankcije Rusiji. Baš kao što papagajski daje podršku cjelovitosti Bosne, ali i Rs. Prvu poštuje, drugu voli. Spominje ponekad i funkcionalnost BiH, ali i dogovor dva entiteta i tri naroda o tome. Puna su mu usta Dejtonskog sporazuma, ali samo kad je to u interesu Rs.

Drugim riječima, Vučić podržava teritorijalni integritet Ukrajine, jednako kao što poštuje cjelovitost i suverenitet BiH. Znači, nikako!

Srbijansko društvo danas je toliko devastirano da 85-90% populacije bezrezervno podržava rusku agresiju na Ukrajinu. Više je protesta u Beogradu, protiv rata u BiH i Hrvatskoj, bilo devedesetih godina nego danas dok se razaraju ukrajinski gradovi. Što je najgore to se posmatra sa takvom sladostrašću kao da se radi o teniskom meču a ne ratu.

Srbija je jedina zemlja u regionu u kojoj je podrška evropskim integracijama manja od protivljenja tom procesu (35% : 44%). Uz to, Srbija će u novom parlamentu imati više proruskih stranaka nego što ih sve zemlje zapadnog Balkana imaju zajedno. Vučić će ih svakako koristiti kao strašilo kojim će plašiti međunarodne sagovornike, predstavljajući da i od njega ima neko gori i "ruskiji".

Pa, šta ce onda uraditi Vučić?

Ništa novo.

Ponašat će se kao i do sada: lagat će, varati i obećavati. Vodit će politiku "dobro jutro čaršijo na sve četiri strane", svakome će pričati ono što taj voli čuti. Kupovat će vrijeme i odlagati koliko može donošenje odluka. Svojevremeno je Angeli Merkel obećao da će riješiti Kosovo. Merkel je u penziji, a Kosovo je tamo gdje je i bilo. U neriješenom statusu i zamrznutom konfliktu.

I sada će Vučić glasati protiv Rusije u UN, jer to puno ne košta i malo boli, ali ništa više od toga uraditi neće.

Putinova Srbija je model kojim teži i Vučić i srbijansko društvo, a ne Brisel i EU.

Podkapacitirane evropske i američke birokrate očito toga nisu svjesne i zato ih Vučić još dugo može zavlačiti i obmanjivati. Uostalom, zar “srpski svet” nije replika ruskog svijeta. Ono što je Bjelorusija za Rusiju, to je Crna Gora trebalo biti za Srbiju. Sa Krivokapićem ili Abazovićem sasvim svejedno. Ono što je Ukrajina za Rusiju, to je za Srbiju trebalo biti BiH, ako ne cijela, onda onaj dio koji je strateški važan i na kojem živi rusko odnosno srpsko stanovništvo. Ono što je za Rusiju Pridnjestrovlje u Moldaviji, to je za Srbiju sjever Kosova.

Rat u Ukrajini je sigurno poremetio ove planove. Vjerovatno i odložio. Ali ih nije skroz otklonio.