ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Rohindža: Život u predvorju pakla

politicki.ba

Srce mi se cijepa - Gul je preminula prošle godine u 94. godini u Bangladešu, a njena najdublja čežnja nije ostvarena.

Piše: Cate Blanchett


Gul Zahar, mlada Rohindža žena, bila je prisiljena napustiti svoj dom u državi Rakhine u zapadnom Mjanmaru. Izbjegavajući brutalnost i rašireno zlostavljanje, ona i oko 200.000 izbjeglica Rohindža potražili su sigurnost u Bangladešu. To je bilo 1978. godine.

Nakon povratka kući, novi talas nasilja protiv Rohindža primorao ju je da još jednom potraži sigurnost u Bangladešu. To je bilo 1992. godine.

Mnogo godina kasnije, Gul i njena  porodica koju su činile četiri generacije, bili su među 720.000 Rohindža koji su krenuli na isti očajnički put ka sigurnosti, opet prisiljeni napustiti svoje domove zbog nasilja. Put kroz džungle i planine i prelazak rijeke, bio je to jedan od najvećih i najbržih priliva izbjeglica koje je svijet vidio decenijama.

Bilo je to prije pet godina, 2017.

Danas, više od 925.000 izbjeglica Rohindža živi u gusto naseljenim kampovima u blizini Cox's Bazara, Bangladeš. Više od 75 posto njih su žene i djeca.

Rohindža su najveća zajednica bez državljanstva na svijetu.

Iako generacijama žive u Mjanmaru, nisu priznati kao građani. I suočavaju se sa mnoštvom diskriminatornih praksi koje ograničavaju njihov svakodnevni život, pored nasilja i progona koji se protiv njih vrši.

Kada sam posjetila Bangladeš 2018. godine u ulozi ambasadora dobre volje UN-ove Agencije za izbjeglice (UNHCR), nisam bila spremna za dubinu patnje koju sam vidjela.

Bila sam svjedok kako majke trpe beskrajnu bol gledajući svoju djecu kako proživljavaju ova iskustva. Sjedila sam s bezbroj djece izbjeglica koja su pretrpjela brutalnost i neizvjesnost, dok sam zamišljala svoju vlastitu djecu sigurnu kod kuće, radosnu i bezbrižnu.

Nakon priliva 2017., hitan odgovor na izbjegličku krizu, koji su predvodili vlada i narod Bangladeša, bio je primjer za ugled i svaku pohvalu. Uz pomoć međunarodne zajednice, pružili su medicinsku pomoć, hranu i artikle za pomoć, te izgradili improvizirana skloništa. Izbjeglice Rohindža su registrirane i izdate im lična dokumenta — prva koju su mnogi dobili u životu.

Međutim, s vremenom su kampovi razvili svoj vlastiti krhki ekosistem, a njihova zdravstvena zaštita, voda i sanitarni objekti postali su ozbiljno ugroženi.

Izbjeglice Rohindža same igraju vitalnu ulogu kao osobe koje prve reagiraju u svojoj zajednici, uključujući u oblastima spremnosti za hitne slučajeve i odgovora na katastrofe, zdravstvo, obrazovanjo, kao i odgovor zajednice i mobilizaciju. Tokom pandemije COVID-19, na primjer, volonteri izbjeglice preuzeli su vodstvo u informiranju svoje zajednice o zdravlju i higijeni, pratili znakove bolesti i povezivali izbjeglice s ključnim zdravstvenim uslugama. Njihovi genijalni napori spasili su bezbroj života.

Pet godina od posljednjeg masovnog priliva iz Mjanmara u Bangladeš, treba pohvaliti kolektivne napore u odgovoru na tekuću izbjegličku krizu Rohindža - i ulogu koju su preuzele same Rohindža izbjeglice.

Ali uprkos ovom priznanju, ne smijemo dozvoliti da zaboravimo da Rohindža uopće ne bi trebali biti izbjeglice — ne žene, muškarci i djeca koji su pobjegli 2017., niti oni koji su pobjegli u uzastopnim talasima nasilja u prethodnim decenijama.

Dugotrajno izgnanstvo Rohindža jednostavno je neprihvatljivo i neodrživo.

Sve manje nade u povratak kući guraju sve veći broj izbjeglica Rohindža, uključujući djecu, da preduzmu opasna putovanja brodom u potrazi za budućnošću. Stavljajući se na milost i nemilost krijumčarima i izdajničkim vodama Bengalskog zaliva, izloženi su riziku od dehidracije, gladovanja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja i smrti. Oni to čine, jer mnogi smatraju da nemaju izbora.

Danas je važnije nego ikad da ne skrenemo pogled s Rohindža, uprkos drugim novonastalim humanitarnim i izbjegličkim krizama u svijetu.

Moramo nastaviti  podržavati Bangladeš i druge zajednice domaćina u omogućavanju Rohindža izbjeglicama da žive punim i dostojanstvenim životima u egzilu. To uključuje pružanje većeg pristupa obrazovanju, obuci vještinama i mogućnosti za zaradu sredstava za život.

Izbjeglice Rohindža, posebno veliki udio mladih među njima, otporne su i snalažljive. Žele ponovo izgraditi svoje živote i osigurati da su spremni za budućnost — uključujući povratak svojim domovima.

Od vitalnog je značaja da međunarodna zajednica nastavi vršiti pritisak za prava Rohindža u Mijanmaru.

Oni se žele vratiti, ali to ne mogu učiniti osim ako uslovi nisu sigurni, osim ako ne mogu ostvariti svoja osnovna ljudska prava – pravo da se slobodno kreću unutar svoje zemlje, pravo na usluge kao što su obrazovanje, sredstva za život i zdravstvena zaštita, i jasan put do državljanstva — prava koja mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.

U razgovoru koji je imala sa UNHCR-om 2018., Gul je jasno rekla koje su njene želje: 

"Želim umrijeti na svom tlu", rekla je.

Srce mi se cijepa - Gul je preminula prošle godine u 94. godini u Bangladešu, a njena najdublja čežnja nije ostvarena.

Život koji se živi u predvorju pakla.


(Cate Blanchett je glumica i globalna ambasadorica dobre volje za UNHCR, Agenciju UN za izbjeglice. Dobitnica je dva Oscara. Njen autorski tekst objavljen je na portalu Politico.eu)

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.