Piše: Zrinka Bralo
U junu 2011. iz Londona sam gledala kako se ratni zločinac Ratko Mladić, zarobljen nakon 16 godina skrivanja, pojavio u Hagu. Na brzinu sam skupila misli u članak za ovu publikaciju. Kao bosanska izbjeglica u Londonu, kao Sarajka čiji je život promijenjen postupcima ratnih zločinaca poput Mladića, nisam likovala, ali možda s oprezom sam se nadala da će nam pravni postupak dati barem malo pravde.
Gotovo tačno 10 godina kasnije, ovog puta u Sarajevu, gledala sam vijest dok je Mladić čuo konačnu presudu o svojim zločinima. 2017. godine osuđen je za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i osuđen na doživotni zatvor. I Mladić i tužilaštvo su se žalili. Tužioci su to učinili jer su željeli proširiti optužnicu za genocid na ono što se dogodilo u šest općina, uključujući ubistvo i protjerivanje nesrba sa područja Prijedora 1992. godine.
Nikada prije rata nisam bila u Prijedoru. Kao mlada novinarka tokom rata u Sarajevu, užasnuto sam gledala kada su novinari Ed Vulliamy i Penny Marshall otkrivali koncentracijone logore u kojima su hiljade ljudi ubijani, silovani i mučeni. Odjednom, snajperi i granatiranje, kao i izgladnjivanje, tokom opsade Sarajeva nisu izgledali toliko loše u poređenju s ovim scenama.
Kako je život trajao, kada sam kao izbjeglica došla u London, počela sam raditi s preživjelima iz prijedorskih logora, od kojih je više od 2.000 preseljeno u Veliku Britaniju devedesetih. Priče o mučenju i nehumanom postupanju koje sam od njih čuo bile su toliko nasilne i traumatične da se čini da genocid nije bila dovoljno jaka riječ da ga opiše.
Prvi put sam otišla u Prijedor 2008.
Mnogi ratni zločinci vratili su se starim poslovima i životima, dok su preživjeli bosanski Muslimani i bosanski Hrvati još uvijek tražili svoje najmilije. Bila sam uključena u omladinsku dobrotvornu organizaciju Most Mira koju je osnovao Kemal Pervanić, jedan od preživjelih logoraša sa područja Prijedora.
Posjeta mi je izgledala nadnaravno. Jezivo. Izvan ovog svijeta.










