Prigožin i Kadirov pozicioniraju se kao remetilački faktor u Rusiji. Grupacija Wagner već ima iskustva sa krvavim obračunima za vlast.
Piše: Timothy Snyder
U početku niko nije mogao zamisliti da bi rusko-ukrajinski rat mogao izbiti. A ipak je izbio. A sada, niko ne može zamisliti kako će se to završiti. A ipak će završiti.
Rat se na kraju tiče politike. Važno je da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju jer Ukrajina vrši pritisak na rusku politiku. Tirani poput Putina izazivaju određenu fascinaciju, jer odaju utisak da mogu raditi šta žele. To, naravno, nije tačno; a njihovi režimi su varljivo krhki. Rat se završava kada ukrajinske vojne pobjede izmijene rusku političku realnost, proces za koji vjerujem da je započeo.
Ukrajinci su, da se razumijemo, ispostavilo se, zapanjujuće dobri ratnici. Izveli su niz odbrambenih, a sada i ofanzivnih operacija koje bi se nazvali "udžbeničkim", ali istina je da ti udžbenici još nisu napisani; a kada budu napisani, ukrajinska kampanja će dati primjere. Oni su to učinili sa zadivljujućom smirenošću i strpljivošću, čak i dok njihov neprijatelj čini užasne zločine i otvoreno vodi kampanju za njihovo uništenje kao nacije.
Zarobljeni u mašti
Trenutno, međutim, imamo određene poteškoće da vidimo kako Ukrajina dolazi do pobjede, čak i kada Ukrajinci napreduju. To je zato što su mnoge naše mašte zarobljene jednom i prilično malo vjerojatnom varijantom kako se rat završava: nuklearnom detonacijom. Mislim da nas ovaj scenario privuče dijelom i zato što nam se čini da nam nedostaju druge varijante.
Međutim, korištenje oblaka gljive za završetak naracije stvara anksioznost i ometa jasno razmišljanje. Fokusiranje na taj scenario, a ne na one vjerovatnije, spriječava nas da vidimo šta se zapravo događa i da se pripremimo za vjerovatnije moguće budućnosti. Zaista, nikada ne bismo trebali izgubiti iz vida koliko će ukrajinska pobjeda poboljšati svijet u kojem živimo.
Ali kako da stignemo tamo? Rat bi mogao završiti na više načina. Ovdje bih želio predložiti samo jedan vjerovatan scenario koji bi se mogao pojaviti u narednih nekoliko sedmica i mjeseci. Naravno da ima i drugih. Važno je, međutim, da svoje misli počnemo usmjeravati ka nekoj od vjerojatnijih varijanti. Scenario koji ću ovdje predložiti je da se ruski konvencionalni poraz u Ukrajini neprimjetno stapa u rusku borbu za moć koja će zauzvrat zahtijevati rusko povlačenje iz Ukrajine. Ovo je, historijski gledano, vrlo poznat lanac događaja.
Prije nego što ovo izložim, prvo ćemo morati ukloniti nuklearnu statiku. Govoreći o nuklearnom ratu na širok, opći način, zamišljamo da je rusko-ukrajinski rat - rat koji se (isključivo) duboko tiče nas. Osjećamo se kao žrtve. Razgovaramo o našim strahovima i tjeskobama. Pišemo naslove o smaku svijeta. Ali ovaj rat se gotovo sigurno neće završiti razmjenom nuklearnog oružja. Države s nuklearnim oružjem vode i gube ratove od 1945. godine, a da ga nisu koristile. Nuklearne sile gube ponižavajuće ratove na mjestima poput Vijetnama i Afganistana i ne koriste nuklearno oružje.
Nuklearna ucjena
Naravno, postoji izvjesno iskušenje da se psihički pristane na nuklearnu ucjenu. Jednom kada se pokrene tema nuklearnog rata, čini se izuzetno važnom, a mi postajemo depresivni i opsjednuti. Upravo tu nas Putin pokušava navesti svojim nejasnim aluzijama na nuklearno oružje. Kada uzmemo njegov znak, zamišljamo prijetnje koje Rusija zapravo ne upućuje. Počinjemo pričati o ukrajinskoj predaji, samo da bismo ublažili psihološki pritisak koji osjećamo.
Ovo, međutim, ide naruku Putinu spašavajući ga iz katastrofe koju je stvorio. On gubi konvencionalni rat koji je započeo. Nada se da će spominjanje nuklearnog oružja odvratiti demokratije od isporuke oružja Ukrajini i kupiti mu dovoljno vremena da dovede ruske rezerve na bojno polje kako bi usporio ukrajinsku ofanzivu. Vjerovatno griješi u procjeni da će mu to proći; ali retorička eskalacija je jedna od rijetkih predstava koja mu je ostala.
Kao što ću za trenutak objasniti, popuštanje nuklearnoj ucjeni neće okončati konvencionalni rat u Ukrajini. To bi, međutim, učinilo budući nuklearni rat mnogo vjerovatnijim. Pravljenje ustupaka nuklearnom ucjenjivaču uči ga da će mu ova vrsta prijetnje donijeti ono što želi, što garantira daljnje krizne scenarije u nastavku. Uči druge diktatore, buduće potencijalne ucjenjivače, da im je potrebno samo nuklearno oružje i malo buke da bi dobili ono što žele, što znači još nuklearnih sukoba. Ima tendenciju da uvjeri sve da je jedini način da se brane izgradnja nuklearnog oružja, što znači globalno nuklearno širenje.
Ukoliko postoji neka vrsta nuklearne prijetnje, ona nije usmjerena protiv nas, već protiv Ukrajinaca. Oni su se odupirali nuklearnim ucjenama već sedam mjeseci; a ako oni to mogu, sigurno možemo i mi. Kada istaknute ruske političke ličnosti kao što je čečenski lider Ramzan Kadirov govore o nuklearnoj upotrebi, misle na Ukrajinu. Ali tako se rat neće završiti. Kadirov takođe tvrdi da svoje sinove tinejdžere šalje da se bore u Ukrajini. Da bi mogli biti ozračeni ruskim nuklearnim oružjem?
Ne šalju se ljudi u nuklearnu klanicu
Rusija tvrdi da mobilizira stotine hiljada novih vojnika. To nikako ne ide dobro, ali čak i tako: da li bi Putin zaista preuzeo politički rizik velike mobilizacije, poslao ruske dječake u Ukrajinu, a zatim detonirao nuklearno oružje u blizini? Moral je već ozbiljan problem. Čini se da je više od pola miliona ruskih muškaraca pobjeglo iz zemlje umjesto da budu poslani u Ukrajinu. Situaciji ne bi pomoglo da Rusi misle da su mobilizirani u zonu gdje će biti detonirano nuklearno oružje. Neće dobiti odgovarajuću zaštitnu opremu. Mnogim mobiliziranim vojnicima nedostaje i odgovarajuća oprema za konvencionalni rat.
Rusija je upravo objavila da su dijelovi istočne i južne Ukrajine Rusija. Ovo je naravno smiješno. Ali da li bi Moskva zaista koristila nuklearno oružje na zemljama za koje tvrdi da su ruske, ubijajući ili ozračivajući ljude za koje tvrdi da su ruski državljani, civili i vojnici? Nije nemoguće. Ali to je vrlo malo vjerovatno.
A čak i da se to dogodi, to ne bi okončalo rat, ili barem ne ruskom pobjedom. Do sada sam razmišljao ne pominjući ni odvraćanje: očekivanje da će upotreba nuklearnog oružja izazvati snažne odgovore drugih zemalja. Amerikancima je dato nekoliko mjeseci da razmisle o tome, a pretpostavljam da je njihov odgovor na nuklearnu upotrebu od strane Rusije sračunat na onemogućavanje ruskih oružanih snaga i ponižavanje za Putina lično. Drugi indirektniji oblik odvraćanja je sigurno saznanje da bi upotreba nuklearnog oružja izgubila podršku Putina i Rusije širom svijeta.
Također se pitam da li bi Rusija preuzela rizik unošenja nuklearnog oružja u Ukrajinu ili čak u njenu blizinu, s obzirom na preciznu ukrajinsku artiljeriju dugog dometa, rusku očajnu logistiku i sposobnost Ukrajinaca da se dočepaju sistema naoružanja koje su Rusi donijeli u njihovu zemlju. Teško je precijeniti poteškoće s kojima se Rusi suočavaju da zadrže svoje stvari. Naravno, Rusi bi umjesto toga mogli koristiti projektil; ali neki od njihovih projektila padaju na zemlju i više ih se obore. Ruski avioni imaju tendenciju da se ruše i obaraju do te mjere da su ruski letovi rijetki i privlače negativnu pažnju.
Pod pretpostavkom da je Rusija htjela detonirati malo nuklearno oružje u Ukrajini i da je u tome uspjela, uprkos svemu tome, to ne bi predstavljalo odlučujuću vojnu razliku. Nema velikih grupa ukrajinskih vojnika ili opreme za udar, jer se Ukrajina bori na veoma decentraliziran način. Da je došlo do detonacije, Ukrajinci bi se nastavili boriti. To govore mjesecima i nema razloga sumnjati u njih.
Putinovo manipuliranje nama
Tu je i problem motiva. Putin želi da saosjećamo s njegovom situacijom, što je, naravno, vrlo sumnjiv potez samo po sebi. Ali da li je ono što kaže uopće vjerodostojno? Kažemo da je "Putin satjeran uza zid. Šta će on uraditi?" Tako se dovodimo u razgovor o nuklearnom oružju: Putin nas uvodi u ono za šta bismo trebali vjerovati da je njegov vlastiti psihološki prostor. Ali ovo je sve samo osjećaj. To zapravo nije motiv.
Da je čista emocija nastala zbog poraza motivirala nuklearnu upotrebu, to bi se već dogodilo, a nije. Malo toga može biti ponižavajuće od ruskog poraza u Kijevu, mjesec dana nakon rata. Šok je bio i kolaps u regiji Harkov prošlog mjeseca. Dok pišem, Ukrajinci ostvaruju značajne dobitke u regionima za koje je Putin upravo tvrdio da će zauvijek biti Rusija u ogromnoj televizijskoj ceremoniji; zvanični ruski odgovor je bio da se kaže da njihove granice nisu definirane. Ruska reakcija na nadmoćnije snage bila je povlačenje.
Hajde da malo bolje pogledamo Putinovu poziciju. Ruske oružane snage nisu "uza zid" u Ukrajini: sigurne su ako se povuku nazad u Rusiju. Metafora "zida" također nije od velike pomoći da se vidi gdje stoji Putin. Više je kao da je namještaj pomjeren oko njega i morat će se ponovo snaći.
Ono što je uradio u Ukrajini promijenilo je njegovu poziciju u Moskvi, i to na gore. Iz toga, međutim, ne proizilazi da on "mora" dobiti rat u Ukrajini, šta god to značilo ("može" logično dolazi ispred "mora"). Važno je zadržati vlast u Moskvi, a to ne znači nužno da se izlaže daljem riziku u Ukrajini. Kada (i ako) Putin shvati da je rat izgubljen, on će prilagoditi razmišljanje o svom položaju kod kuće.
Kroz ljeto je ta pozicija bila jednostavnija. Do nedavno, vjerovatno dok nije održao govor u kojem je najavio mobilizaciju u septembru, mogao je jednostavno objaviti pobjedu u masovnim medijima, i većina Rusa bi bila zadovoljna. Sada je, međutim, svoj besmisleni rat doveo do tačke u kojoj čak i ruski informacioni prostor počinje pucati. Rusi su sada zabrinuti zbog rata, zahvaljujući mobilizaciji (kako pokazuju istraživanja javnog mnjenja). A sada njihovi televizijski propagandisti priznaju da se ruske trupe povlače. Dakle, za razliku od prvih pola godine rata, Putin ne može samo tvrditi da je sve u redu i da je gotovo. Mora uraditi nešto (drugo).
Svijet se promijenio
Zemlja se pomjerila pod Putinovim nogama. Njegova politička karijera temeljila se na korištenju kontroliranih medija za transformaciju vanjske politike u umirujući spektakl. Drugim riječima: opstanak režima zavisi od dvije premise: ono što se dešava na televiziji važnije je od onoga što se dešava u stvarnosti; a ono što se dešava u inostranstvu važnije je od onoga što se dešava kod kuće. Čini mi se da ove "kovanice" više ne stoje. Sa mobilizacijom, razlika između u zemlji i inostranstvu je razbijena; sa izgubljenim bitkama, razlika između televizije i stvarnosti je oslabljena. Realnost postaje važnija od televizije, a Rusija će postati važnija od Ukrajine.
U Rusiji postoji rascjep i u eliti i u javnom mnjenju, a to je sada vidljivo na televiziji. Neki ljudi misle da je rat sveta stvar i da se može dobiti ako se glave okreću, rukovodstvo se ponaša časno, a više ljudi i materijala se šalje na front. Među njima su i vojni blogeri koji su zapravo na frontu i čiji glasovi postaju sve popularniji. Ovo je zamka za Putina, jer on već šalje sve što može. Zbog tih glasova izgleda slabo. Drugi ljudi misle da je rat bio greška. Ovi glasovi će ga učiniti glupim. Ovo je samo najosnovnija od brojnih kontradiktornih pozicija sa kojima se Putin sada suočava, sa izložene i oslabljene pozicije.
Ako rat u inostranstvu slabi vašu poziciju, i ako se taj rat ne može dobiti, najbolje je da ga završite danas, a ne sutra. Sumnjam da Putin to još ne vidi. Međutim, došao je dovoljno daleko da shvati da mora djelovati u stvarnom svijetu, iako do sada njegovi izbori nisu bili dobri.
Mobilizacija je bila najgora od oba svijeta: dovoljno velika da otuđi stanovništvo, premala i iznad svega prekasna da se napravi razlika prije zime. Vjerovatno je to rezultat kompromisa, koji nam pokazuje da Putin ne vlada sam. Putin pokušava komandovati trupama u Ukrajini. Njegovi neuspjesi ga otvaraju za kritike (indirektne, do sada). Ali izgleda da je Putin zapeo: samo okončanje rata sada, bez promjene teme, ojačalo bi neke od njegovih kritičara. Ali sada kada je mobilizacija već pokušana, on ima malo sredstava za primjenu veće sile. Pa kako se mijenja tema?
Sama od sebe.
Putin je sada zarobljen događajem koji je trebao biti televizijski i u dalekom mjestu, ali koji je u Rusiji odmah poprimio politički oblik. Dvojica istaknutih ruskih političkih ličnosti, Ramzan Kadirov i Jevgenij Prigožin, prilično su brutalno kritizirali rusku vrhovnu komandu. S obzirom da svi znaju da Putin stvarno komanduje, ovo mora izazivati podjele. Kremlj je direktno odgovorio Kadirovu, a vojna propaganda je prikazivala kritiziranog komandanta sa svojim trupama na terenu.
Privatne oružane snage
Poster za regrutaciju za Wagnera, s Prigožinom prikazanim kao veliki ruski vođa. Slogan na zakrpu na glavi smrti je "Smrt je naš posao. Posao je dobar". Jedan od Wagnerovih odreda je otvoreno fašistički.
Po onome što smatram da nije slučajno, i Kadirov i Prigožin kontroliraju nešto poput privatnih oružanih snaga. Kadirov, de facto diktator ruskog regiona Čečenije, ima svoju miliciju. Bila je raspoređena u Ukrajinu, gdje se činilo da se specijalizirala za teroriziranje civila i pukog "instagraniranja". Nakon što je prošlog mjeseca tražio mobilizaciju u Rusiji, Kadirov je tada najavio da niko iz Čečenije neće biti mobiliziran. Moglo bi se zaključiti da svoje ljude spašava za nešto drugo.
Prigožin je vođa mutnog plaćeničkog entiteta Wagner, i u tom svojstvu postaje vidljiviji. (Također je odgovoran za Agenciju za internet istraživanje, koja je bila jedan od aktera u hibridnom ratu protiv Ukrajine 2014. i sajber ratovima protiv Britanije i Sjedinjenih Država 2016. ) Wagner je bio uključen u brojne pokušaje promjene režima, uključujući krvave čistke ruskih marionetskih vlada u regijama Luganjsk i Donjeck, te pokušaje atentata na Volodimira Zelenskog na početku rata. Bez sumnje, to je bilo po Putinovoj naredbi. Ali to je uznemirujući skup vještina.
Upravo sada Wagner predvodi svakodnevne ruske pokušaje ofanziva u oblasti Bahmut u Donjeckoj oblasti, koje zapravo nikuda ne vode. Čini se da Wagner nije previše aktivan tamo gdje Ukrajinci napreduju, što je mnogo važnije. Jučer je Gulagu.net objavio da je Wagnerov borac upucao oficira ruske vojske, što bi, čini se, govorilo da na tom dijelu fronta nije sve u redu. Da li je teško pretpostaviti da Prigožin štedi sve vrijedne ljude i materijal koji mu je ostao? On je otvoreno regrutirao ruske zatvorenike da se bore za Wagnera u Ukrajini; Usudio bih se pretpostaviti da ih šalje da umru i zadržava ljude i opremu koji bi mogli imati budućnost u nekom drugom poduhvatu.
Prigožin i Kadirov pozivaju na intenziviranje rata i ruganje ruskoj vrhovnoj komandi najagresivnijim mogućim tonom, ali se u međuvremenu čini da štite svoje ljude. I to izgleda kao zamka. Kritikujući način na koji se rat vodi, oni slabe Putinovu informativnu kontrolu; prisiljavajući ga da preuzme odgovornost iako oni to neće učiniti, dodatno razotkrivaju njegovu poziciju. Govore mu da dobije rat koji oni sami, izgleda, ne pokušavaju dobiti.
U općoj logici koju opisujem, rivali bi nastojali da očuvaju sve borbene snage koje imaju, bilo da zaštite svoje lične interese u nepredvidivim vremenima, ili da naprave igru za Moskvu. Ako je ovo zaista sadašnja situacija, uskoro će izgledati glupo za sve koji su uključeni da se oružane snage nalaze u dalekoj Ukrajini, ili, što se toga tiče, da ih tamo ubijaju iz dana u dan. Onda dolazi prekretnica. Kada neki ljudi shvate da drugi ljudi sputavaju njihove muškarce, činit će se besmislenim trošiti (ili otuđivati) svoje.
Vojska i ruska politika
U određenom trenutku ova logika važi i za samu rusku vojsku. Kao što je Lorens Fridman istakao, ako vojska želi imati ulogu u ruskoj politici ili prestiž u ruskom društvu, njeni komandanti imaju podsticaj da se povuku dok još imaju jedinice kojima komanduju. A ako sam Putin želi da ostane na vlasti, nije u njegovom interesu ni diskreditirana ni demoralizirana vojska.
Sama mobilizacija počinje ličiti na koplje upereno u pogrešnom pravcu: ima li smisla slati hiljade nepripremljenih i nedovoljno opremljenih ljudi u ono što sve više ljudi zna da je propalo? Putinova pretpostavka je, naravno, da će mobilizirani vojnici ili umrijeti ili pobijediti; ali ako umjesto toga pobjegnu, postaju opasna grupa, možda spremna za drugog vođu.
I tako možemo vidjeti uvjerljiv scenario kako se ovaj rat završava. Rat je oblik politike, a ruski režim je promijenjen porazom. Dok Ukrajina nastavlja pobjeđivati u bitkama, jedan preokret je praćen drugim: televizija popušta stvarnom, a ukrajinska kampanja zamjenjuje se borbom za vlast u Rusiji. U takvoj borbi, nema smisla imati naoružane saveznike daleko u Ukrajini koji bi mogli biti korisnije raspoređeni u Rusiji: ne nužno u oružanom sukobu, iako se to ne može u potpunosti isključiti, već da bi odvratili druge i zaštitili sebe. Za sve dotične aktere, možda bi bilo loše izgubiti u Ukrajini, ali je gore izgubiti u Rusiji.
Logika situacije ide u prilog onome ko to najbrže shvati, te je u stanju da kontrolira i prerasporedi. Kada kaskada počne, brzo više nema smisla da bilo ko ima ruske snage u Ukrajini. Opet, iz ovoga ne proizilazi nužno da će doći do oružanih sukoba u Rusiji: samo da, kako se nestabilnost stvorena ratom u Ukrajini vraća kući, ruski lideri koji žele izvući korist od te nestabilnosti, ili da se zaštite od nje, želeće svoje centre moći u blizini Moskve. I ovo bi, naravno, bila jako dobra stvar za Ukrajinu i za svijet.
Ako je to ono što dolazi, Putinu neće trebati izgovor da se povuče iz Ukrajine, jer će to činiti za svoj politički opstanak. Uz svu njegovu ličnu privrženost svojim čudnim idejama o Ukrajini, pretpostavljam da je više vezan za moć. Ako se scenario koji ovdje opisujem razvije, ne moramo brinuti o vrstama stvari o kojima smo skloni da brinemo, na primjer kako se Putin osjeća u vezi sa ratom i da li će Rusi biti uznemireni zbog gubitka. Tokom unutrašnje borbe za vlast u Rusiji, Putin i drugi Rusi će imati druge stvari na umu, a rat će ustupiti mjesto onim hitnijim brigama. Ponekad promijenite temu, a ponekad i tema vas.
Naravno, sve ovo ostaje vrlo teško predvidjeti, posebno na bilo kojem nivou detalja. Drugi ishodi su sasvim mogući. Ali razvojna linija o kojoj ovdje govorim ne samo da je daleko bolja, već je i mnogo vjerovatnija od scenarija sudnjeg dana kojih se plašimo. Stoga je vrijedno razmatranja i pripreme za to.
(Autor je američki historičar i vojni i politički analitičar. Tekst je izvorno objavljen na njegovoj web-stranici Snyder.substrack.com)
