Primitivizam kao ideologija

Temeljem rečenoga lahko je naslutiti, pa i zaključiti, da je došlo do znakovitog poremećaja svih kriterijalnih odnosa, ponajprije i naročito u domenu sistema vrijednosti. 

Kontekst promjene vrijednosti 

Politički pluralizam koji je demokratizacija odnosno najradije samo smjena režima donijela sobom sa svim sačinjavajućim, pripadajućim i pratećim elementima: od društvenog diferenciranja s jedne do uzajamnog prožimanja različitih segmenata društva s druge strane, preko pomaka u odnosima interesa u strukturama vlasti, njihove vulgarizacije i nekritičkog uopćavanja, fenomen socijalizacije, akulturacije, političkog i kulturalnog imperijalizma, sve do formiranja novih elita i njihovog utjecaja na formiranje novih vrijednosti, kriterija i odnosa te (novo)otkriveni etnički, nacionalni i kulturni / kulturalni pluralizam sa vlastitim društvenim pokretima, ideološkim sektama i subkulturama na naročit način uzrokovali su gubitak osobne, unutrašnje, dominantne ljestvice vrijednosti, što je nužno povelo ka i na kraju dovelo do raspada i relativizacije doživljaja bilo kojih i kakvih – svih – vrijednosti. 

Jedna od najpogubnijih posljedica ovih promjena vrijednosti je pojava nesigurnosti (u) osobni i društveni identitet, što se manifestira slabljenjem normativnih standarda ponašanja i vjerovanja, iz čega onda proizilaze osobna dezorijentacija, tjeskobnost, društvena izolacija, anomija i ultimativni gubitak hrabrosti ispoljavanja osobnog i vlastitog, te traženje sigurnog utočišta u kolektivnom identitetu, uniformiranju na svakoj razini postojanja, od misli, preko ponašanja do odjeće.... Drugim riječima, uspostavljena i / ili usvojena / prihvaćena dogmatska središta trendsettinga bez obzira o kojem se sociološkom, kulturološkom ili politološkom domenu uniformiranja radi, nameću, uspostavljaju i privatiziraju monopol nad kriterijima i vrijednostima, smanjujući prostor za autonomiju i samoostvarenje osobnosti, te na taj način stvaraju svojevrsno duhovno ozračje uniformnog moralnog odlučivanja, smanjuje se ili potpuno ukida prostor uzajamne oplodnje dominirajućih i dominantnih vrijednosti mainstream kulture sa subkulturama i kontrakulturama postojećim u pluralističkom društvu, sužava se intelektualni vidokrug, svijest o drugom i drugačijem uvjetuje diktatom... što – sve – uz mnoštvo nespomenutih pogubnih posljedica društvu nameće (ne)prihvatljiv moralni kod uz prisilni konsenzus, odmaže osobnom moralnom osvještenju i osvježenju čak i intelektualno i moralno zrelih osoba i u konačnici društvo usmjerava ka moralnoj anomiji i samouništenju. 

Odgovor na pitanja: Zašto se čine ovi i ovakvi očigledno moralno pogubni potezi? i Kome je to u interesu? su, cijenimo, prilično jasni temeljem činjenice da bilo kakva uzajamna oplodnja vrijednosti u pluralističkom društvu predstavlja opasnost za po jedva uspostavljenu (etničku, nacionalnu, religijsku, istoumnu...) homogeniju i koheziju društva naprosto stoga jer se u ozračju heterogenosti može lakše uočiti patologija nametnutih normalnih načina ponašanja i otvara mogućnost za prihvat drugih, različitih normi koje šire vidokrug spoznaje i solidarnosti. Iz ovoga ishodi da je sprečavanje bilo kojih i kakvih oblika duhovne kulture u smislu procesa preoblikovanja i novog oblikovanja jer oni pretpostavljaju promjenu vlastitih sadržaja kao i prihvaćanje tuđih ideja i iskustava, a to etnonacionalističkim elitama nikako nije u interesu. 

S druge strane, sve elite moći, vlasti i funkcije društva nikada nisu ni bili ni inicijatori ni nositelji ikakvih novih orijentacija vrijednosti, nego radije usredsreditelji na površno, parcijalno, partikularno i vrlo ekskluzivno razumijevanje i potpuno prihvatanje (novo)uspostavljenoga u cilju ostvarenja i zadržavanja vlasti i realizacije vlastitih ciljeva i interesa među ostalim i kočeći kreativne i inovativne pomake u svim segmentima i domenima življenja, a u razmatranom predmetnom slučaju kriterijima i vrijednostima. 

Naporedo sa spomenutom tendencijom uniformiranja kriterija i vrijednosti odvija se i proces ujednačavanja i niveliranja načina života koje se odvija duž linije gorespomenutih statusnih simbolizama, materijalizama, hedonizama, konformizama, oportunizama, konzumerizama... pojedinaca koji, insistirajući na naglašenom kolektivnom strpljenju, spremnosti na reforme u cilju ekonomskog i egzistencijalnog prosperiteta, dovoljno paradoksalno napose, površnom individualizacijom stvara iskorijenjene i atomizirane pojedince koji postaje zamjenljiv nositelj radne uloge unutar profesionalnog i birokratskog životnog okvira, egzistencijalno nesiguran i podložan psihološkom manipuliranju, a time i formiranje i održavanje najjeftinijeg (kolektivnog) potrošačkog mentaliteta koji je jedini u stanju bez preispitivanja progutati servirani diktat.

 Relativizacija stvarnih vrijednosti 

Retradicionalizacijom uspostavljeni ujednačeni kriteriji i vrijednosti – sve, pa i moralne – akulturacijom, snošljivosti i naročito relativizacijom stvarnih vrijednosti, vode postepenom gubitku vjere u ispravnost i nadmoć svih ostalih kriterijalnih i vrijednostnih sistema, dokida etiku odgovornosti za posljedice djela i nedjela, zapostavlja etiku uvjerenja koja služi procjeni moralnosti čina prema iskrenosti uvjerenja koje ga motivira, bez obzira na posljedice toga čina. Na paradoks više ukazuje ili pak, predstavlja činjenica da se nova, retradicionalna etika uopće ne oslanja na tradiciju, običaje i nasljeđene oblike ponašanja nego uspostavlja potpuno novi, do tada nepostojeći sistem u kojem je nosilac trenda ishodište svrhovitog i razumnog odlučivanja i djelovanja čije ponašanje ne mora i najčešće ne odgovara propovjedanom ili diktiranom vrijednosnom sistemu. 

Drugim riječima, bez obzira što je riječ o procesu koji bi trebalo da reinaugurira tradicionalne slobode i prava doživljava ograničavanja od strane društvenog i psihološkog utjecaja koji na njega vrše mnogobrojne zakonske norme i sredstva javnog priopćavanja. Osjećaj novostečene slobode kod retracionaliziranih pojedinaca, skupina i kolektiviteta samo je iluzija jer, ustvari, oni postaju robovi dominantnog političkog, socijalnog, kulturološkog narativa i uspostavljenih paradigmatskih vrijednosti koje zbog uvjerenosti pojedinaca u retradicionalni duh postaju dio njegove podsvijesti te i sām počinje težiti za materijalnim kojim se mjeri uspjeh ili neuspjeh u životu, društvenom afirmacijom pristajući biti živ kukavica nego mrtav heroj, spreman prihvatiti minimum da je biološko preživljavanje optimum, pa čak i maksimum odnosno vrhovna vrijednost. 

Ovdje nipošto ne treba zanemariti presudnu ulogu reality televizije, tabloidnih portala, (ne)društvenih mreža i ostalih sredstava hiperkomunikacije u oblikovanju individualnih i kolektivnih vrijednosti u društvu. Naime, beskrupulozni profiteri i materijalni egomanijaci najrazličitijih vrsta koji upravljaju tom industrijom lošeg ukusa koriste glad za ekskluzivnim, senzacionalnim i vulgarnim sadržajima, opasno pomičući kriterije i vrijednosti u negativnom i društveno pogubnom smjeru dekadentnog hedonizma, gubitka svake osobne samokontrole i svakog moralnog autoriteta što nužno dovodi do krize i praznine duha što zauzvrat ljude čini nesposobnima i nezainteresiranima za (o)vlada(va)nje vlastitom sudbinom.

(Tekst je prilagođeni izvadak iz doktorske disertacije pod naslovom Pozitivna retradicionalizacija kroz kulturu življenja, odbranjene 2020. na Pedagoškom fakultetu UNSA)