Piše:
Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Godine neodmjerenih izjava bez ikakave a kamoli adekvatne reakcije, obećanja bez ispunjenja, zapaljive i otrovne retorike, afera i skandala, zloupotrebe ovlaštenja i položaja, pronevjera i proizvoljnog raspolaganja javnim resursima od budžeta do radnih mjesta, u najkraćem lošeg postupanja bez ikakve moralne, političke i/ili krivične odgovornosti... rezultirale su društvom sa opasno visokim stupnjem tolerancije prema svim vrstama nasilja, od verbalnog preko emocionalnog do fizičkog i od individualnog preko skupnog do općeg. Nasilje je, da stvar bude gora, naročito ono nad zdravim razumom, intelektom i inteligencijom, postalo legitiman oblik i forma javnog djelovanja. Nažalost, to su samo neke od posljedica loše vlasti u trajanju od preko četvrt stoljeća. Neusporedivo pogubnije, socijalno suicidalnije, jesu one koje se javljaju u drugim domenima privatnog i javnog življenja. Gora od te samo je činjenica da se žrtve nasilja ne znaju, odnosno, nemaju kome obratiti za zaštitu naprosto stoga što mnoge vidove nasilja provode upravo oni koji bi trebalo da budu zaštitnici.
Simptomi anomije društva
Posmatrajući, uočavajući i analizirajući socijalne učinke procesa retradicionalizacije u vidu renacionalizacije i rereligizacije (koje se na socijalnoj i političkoj ravni manifestiraju kao elementi i etape procesa etnonacionalne identifikacije u vidu reindoktrinacije i reideologizacije) javljaju se u groznoj formi potpunog poremećaja vrijednosti, manjka ili potpunog nedostatka kriterija, gubljenja temeljnih elemenata pristojnog, kulturnog, civiliziranog življenja. Kao jedna od normi javlja se potpuna zamjena teza: sve što je nekoć smatrano nedopuštenim javlja se kao pohvalno, sve što je ne tako davno slovilo kao vrijednost smatra se zastarjelim i reliktom lošije prošlosti, osnovi lijepog odgoja, ponašanja i djelovanja gube svaku vrijednost i bivaju zamijenjeni normama nove etike na i sa margina najprimitivnijeg etnonacionalnog osvješćivanja i najpovršnije re-religizacije.
U najkraćem, riječ o rezultatima hrđavo, traljavo i krajnje površno provedenog procesa retradicionalizacije u različitim domenima socijalnog življenja koji su se manifestirali kao posljedice u svim sferama života, ali najpogubnije u domenu privatnog, intimnog i unutarnjeg življenja porodice, te uzročno-posljedično i na cijelo društvo.
Načelno – i malo više od toga – svi rečeni „simptomi“ devijantnog ponašanja koje je postalo norma, koju za potrebe ovog teksta slovimo „novom etikom“ imaju mnoštvo negativnih socioetičkih karakteristika potpune društvene anomije. Bitno je zapamtiti da se pojam anomija koristi u negativnom vrijednosnom i kriterijalnom kontekstu i pojavljuje se nasuprot pojmovima reda, integracije, zakona i morala, kojima se opisuju stabilna i sređena stanja pojedinca, zajednice ili društva i da se nerijetko sinonimizira sa cijelim nizom drugih pojmova poput dezorganizacije, deregulacije i devijacije.
Treba navesti da se u antičkoj Grčkoj pojam anomija koristio u tri slična i komplementarna konteksta: (1) nedostatak ljudskih kvaliteta u pojedinaca, što za posljedicu ima užas, nasilje, tragedije i neljudsko ponašanje; (2) nepoštivanje religijskih normi ili Božijeg poretka, što postaje uzrok nevjeri i grješnim djelima i (3) odbijanje nepisanih pravila pravednosti i tradicionalnih društvenih običaja i normi prikladnog ponašanja. U tom smislu, Ksenofont pojam anomije koristi u smislu nezakonitosti, nelegalnosti i nepostojanja normi, Platon u anomiji nalazi osnovni razlog društvenog nereda, te je poistovjećuje s anarhijom i dezorganizacijom društva, dok je za sofiste problem anomije vezan uz društvenu promjenu, te ga povezuju s raznim političkim (etičkim) pozicijama.
Možda je – u ovom socijalnom i historijskom, ali i kontekstualnom okviru – bosanskohercegovačko društvo koje s početka 21. stoljeća prolazi kroz tranzicijski proces iz tradicionalnog ka modernom usporedivo sa francuskim koje je s kraja 19. stoljeća prolazilo kroz proces koji su karakterizirale vrlo slične osobitosti: uzdrmana stabilnost ili radije permanentna nestabilnost, politička previranja, ekonomske teškoće i naročito svojevrsno propitivanje normativnih obrazaca.
Sunovrat planiranog morala
Groteskni pokušaji retradicionalizacije (bošnjakizacije, srbizacije, hrvatizacije... muslimaniziranja, pravoslaviziranja / svetosaviziranja, pokatoličenja...) bili su unaprijed osuđeni na propast, ne samo zbog urođene arhaiziranosti i anahronosti, nego naprosto stoga što se ti i takvi procesi ne mogu nametnuti (procesualnost prestaje istog trena kad nestane pritiska). Proces napose odvijao se duž linije patetično-prinudnog samilosnog suosjećanja sa mladomuslimanskim (ili nekim drugim kosovskim, blajburškim...) mučenicima ove ili one vlasti, režima, sistema... iz domena emotivnog preodgoja, ciljajući ka društvenom inženjeringu i posvemašnjoj policijsko-pravosudnoj kontroli umnogome po uzoru na prethodni režim. Rezultat je (bio) poražavajući: bolno pogrešna reideologijzacija, etičko-moralni sunovrat, institcionalizacija laži kao legitimnog načina falsificiranja historije u cilju instrumentalizacije vjere i posvemašnji društveno-moralni cinizam u kojem se vlastite katastrofalne greške opravdavaju opstrukcijama drugih. Znakovito je – i treba spomenuti da – premda ovdje o reideologizaciji govorimo kao o rezultatu, ustvari je, kako to primjećuje Asim Mujkić, „retradicionalizacija funkcionirala kao dio ideološkog programa; tradicionalne vrijednosti na koje se političke elite često referiraju, jesu ideološki konstrukti“ odakle se retradicionalizacija javlja kao „rezultat ideološke mobilizacije“.
Osim toga, kao logična posljedica kvaziidologijzacije javila se potreba institucionalnog nadzora nad pravoumljem u svim domenima i sferama javnog – čak i privatnog – življenja: patriotizam, vjerovanje... sve je temeljem utopijskih megamitova, dogmatske iracionalnosti i maniheizma shizoferno jednoumizirano do ruba fašizacije. Odnosno, riječima profesora Mujkića: „Općenito kazano jedan dominantni, hegemonijski ideološki obrazac (komunizam) zamijenjen je revolucionarnim metodama (stvaranja svoje nacije države od 1991-95) drugim 'nacionalističkim' čiji je sastavni dio referenca na 'tradicijske' vrijednosti. To su ideologemi koji imaju za cilj proizvodnju nacionalnog jedinstva i identitetske jezgre koja će biti u opreci prema identitetima onih drugih“.
Korjenite promjene načina uvjeta i življenja – očekivane više nego najavljivane – nisu se dogodile, makar ne u domenu ekonomsko-egzistencijalnog, ne u pozitivnom pravcu i nikako za većinu stanovnika svih bivših jugoslavenskih republika. Ubrzo nakon administrativnog raspada Jugoslavije uslijedio je rat koji je unazadio sve i u svakom smislu. Ako je – kao što jeste – prva žrtva rata istina, onda je nedvojbeno prva žrtva poslijeratnog perioda (bio) moral.
U javni diskurs su uvedeni i u općoj upotrebi usvojeni izrazi za koje je malo ko izvan znanstvenih krugova uopće znao značenje: prekomjerni i pretjerani / neumjereni patriotizam, materijalizam, hedonizam, konformizam, oportunizam, konzumerizam... pa i kovanica iz potpuno različitih i nespojivih oblasti poput: konfekcijski nacionalizam, populistička ekonomija, kreditiranje vlasti... sve dok to nije dovelo do teorije zavjere, recikliranja unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, talačke politike i ultimativne kanibalizacije perspektive...
