Piše: Akademik Esad Duraković
Sudbina Bosne i Hercegovine danas snažno asocira na kulturocid i genocid koji je tako temeljito izvršen u Andaluziji tokom srednjeg vijeka, kada su protjerani Jevreji i kada su muslimani pokršteni, pobijeni ili protjerani, a ogroman naučni potencijal i čudesno veliki bibliotečki fondovi su strastveno uništeni (samo u Kordobi uništeno je 500.000 knjiga a u Granadi je kardinal Cisneros spalio biblioteku sa 250.000 knjiga. U to vrijeme je najveća biblioteka u Evropi imala jedva 1.000 knjiga).
(U Sarajevu je u protekloj agresiji ciljano spaljena Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Ciljano je sa srpskih položaja zapaljivim granatama spaljen i Orijentalni institut u kome je izgorjelo preko 300.000 arhivskih jedinica, 15.000 bibliotečkih jedinica, 5.263 rukopisna kodeksa na različitim jezicima; među njima mnogo drevnih autografa, a najstariji rukopis bio je čak iz 10. vijeka. Bila je to najbogatija arhivska i rukopisna zbirka na Balkanu. Koja je razlika između toga srednjovjekovnog barbarstva u Andaluziji i ovoga u Sarajevu u 21. vijeku?! O tome sam izlagao na velikom međunarodnom skupu održanom u Jordanu 24-26. aprila 1996, pod nazivom Fifth International Seminar on Islamic Art and Architecture - 'Islamic Arts Resources in Central Asia and Eastern & Central Europe'. Da ne govorimo o mnoštvu muslimanskih vjerskih objekata porušenih tokom te agresije.)
Multietnička i multikonfesionalna BiH je danas prepuštena svojoj sudbini upravo zato što jest takva: prepuštena je agresijskim i aneksionim ciljevima oba susjeda s čijim namjerama i politikom EU i SAD koketiraju, uprkos neposustalim nasrtajima na suverenitet BiH, povlađujući tako – necivilizirano i zaprepašćujuće nehumano – onim institucijama koje su u BiH izvršile genocid i UZP. Već trideset godina Međunarodna zajednica dosljedno dokazuje da suštinski nije naklonjena opstanku BiH jer u nju odašilju emisare koji ne samo da ne popravljaju čudovišnu daytonsku konstrukciju (priznao je to i njen arhitekt R. Holbrook) nego je guraju u još dublje konflikte – ka raspadu. Uzdali smo se – mi, ustavne patriote – u predsjednika Bidena, pamteći njegove sjajne opservacije tokom ratnih godina, kada je posjetio BiH. Međutim, i iz njegove administracije stižu emisari koji u BiH ne djeluju na liniji onovremene Bidenove ohrabrujuće etičnosti i pravdoljublja.
Dakle, očito je da stranci nemaju namjeru da pomognu BiH da postane normalna građanska država kao što su i njihove. Štaviše, oni su ovdje „uznapredovali“ toliko da zakonski inauguriraju aparthejd. No, pogledajmo kakva je naša uloga u tome! Šta to mi – tzv. narod i naročito akademska elita – činimo da spasimo državu i zemlju? Ne činimo ništa! Gunđamo na političare i na rasističku odluku C. Schmidta, ali nas nema na organiziranim protestima i uglavnom ne pišemo, ne govorimo javno već hinjski i kukavički šapućemo o predstojećoj propasti. Dostojni prezira i nedostojni budućnosti!
Od naših političara – kao ni od međunarodne zajednice – zaista se ne možemo nadati dobru, na našu veliku žalost i na njihovu još veću sramotu. Donedavno su ovu zemlju predstavljale „plemenske poglavice“, a sada je – još gore! – u akciji „politički čopor“ koji će za kosku vlasti pristati na svaki zahtjev stranih gospodara. Gledajući taj sunovrat, bez nade u domaću piljarsku politiku i međunarodnu nečasnu trgovinu u vezi sa BiH, bio sam pokrenuo inicijativu septembra 2021. godine za sazivanje svebosanskog sabora. Sačinio sam i radni, inicijalni materijal koji sam ponudio nekim adresama, ali je ta ideja sabotirana. (Ovih dana sam objavio taj materijal smatrajući da treba vidjeti svjetlo dana).
