Letargija je gora od predaje.
Piše: Damir Rastoder
Stotine hiljada ljudi izašli su na ulice više gradova Izraela i Francuske.
Jedni protestiraju zbog najavljene pravosudne reforme koja Natenjahuovoj vladi daju veća ovlaštenja u izboru sudija, drugi zbog penzione reforme kojom se povećavaju godine starosti za odlazak u penziju, sa 62 na 64. Ako se to i dogodi, Francuska će i dalje biti jedna od zemalja sa tako niskom starosnom granicom.
Ali ni Izrael, ni Francuska nisu teme ovog teksta. Nije ni Njemačka u kojoj je skoro kompletan saobraćaj blokiran zbog štrajka sindikata i njihovog zahtjeva za povećanjem radničkih plaća.
Navedene zemlje, i prije svega tamošnja javnost i dobar dio društva, reagirali su na neki oblik nepravde ili uskraćivanja ljudskih prava i stečenih sloboda.
Jedni su izašli na ulice jer su direktno pogođeni odlukama njihovih vlada, a drugi dio im se pridružio iz osjećaja empatije i solidarnosti. Toliko o tome.
E sad se vratimo našoj realnosti.
Uzmimo za primjer dvije zemlje regije koje se nalaze u dosta sličnoj poziciji.
Riječ je o Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
I jednoj i drugoj državi osporava se pravo na postojanje, nezavisnost, teritorijalni integritet i naravno suverenitet.
Ništa od toga nije bilo dovoljno da se građani organiziraju i protestom bar iskažu otpor i nepristajanje na otvorene nasrtaje na njihove države. Ovdje ne računamo dva skupa, jedan prošlog ljeta u Sarajevu, ispred sjedišta OHR, na kojem se okupilo do 7.000 ljudi i drugi u Podgorici, pri kraju minule godine sa oko 12.000 protestanata.
Sa stručne i praktične tačke gledišta, penziona reforma u Francuskoj je nužna i neophodna da bi se sistem uopće dugoročno održao.
Macron je dakle u pravu u odnosu na hiljade nezadovoljnih protestanata.
Međutim, za njih je to nepovoljan razvoj događaja i oni izlaskom na ulice žele to spriječiti.
U BiH i Crnoj Gori u kontinuitetu traju unutarnji i regionalni napadi na temelje tih država, uz direktnu asistenciju "naših zapadnih partnera".
Javnost u tim zemljama je u dubokom zimskom snu već godinama i niko ne može ni anticipirati šta bi se to trebalo desiti da se ona probudi i pokaže neke znake života.
Političke elite u CG i BiH cjelokupnu svoju strategiju bazirale su na međunarodnoj podršci i činjenici da ona ima moralnu i političku obavezu, da ne kažemo i dug, prema ove dvije države. To posebno važi za BiH, nad čijim građanima (Bošnjacima) je izvršen i genocid tokom ratova devedesetih, koji taj isti svijet nije spriječio, te da će taj status najveće žrtve biti dovoljan da "naši zapadni partneri" pokažu više senzibilnosti i objektivnosti u rješavanju aktuelnih problema.
Nažalost, oni su samo pokazivali višak pragmatizam a manjak svake empatije i moralnosti.
Deficit kompetencije i znanja se već podrazumijeva.
Suficit nadobudnosti, prepotencije i oholosti, također.
Tako su naši zapadni partneri postali naši glavni protivnici. Za početak bi bilo dovoljno da to sebi priznamo, ma koliko to djelovalo poražavajuće.
Oni su danas saveznici onima za koje smatraju da su najjači, najbrojniji i najproblematičniji.
"Naši zapadni partneri" smatraju da se dugoročna stabilnost u regionu može postići ako se zadovolje politički apetiti Srba, Hrvata i Albanaca, a na račun slabih i podrazumjevajućih Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca.
Zvuči pojednostavljeno, ali ko ne vjeruje neka pogleda šta se desavalo u Crnoj Gori u protekle dvije-tri godine.
Pored unutarnjih prosrpskih i proruskih snaga, kao i otvorenog miješanja Beograda, uloga zapadnih birokrata u trenutnom izbornom procesu je više nego očigledna.
Đukanovićev protivkandidat ima skoro neskrivenu podršku pojedinih diplomata (francuski ambasador), jer će tako tradicionalne stranke ustupiti mjesto navodno centrističkim i umjerenim grupacijama. Baš onako kako su i projektirali da će odlazak SDA u opoziciju, u BiH, doprinijeti demokratizaciji kod Srba i poliralizaciji kod Hrvata.
Efekte već vidimo.
Čović je tamo gdje je i bio, a Dodik je gori nego što je ikada bio.
Ali nikada "naši zapadni partneri" neće priznati da su pogriješili.
A još manje da će te greške ispraviti.
Jednostavno, ne radi se o njihovoj, već našoj koži.
Zato je ulica, u ovom trenutku, jedino mjesto za izražavanja najoštrijeg protesta upravo protiv njih.
Sa Dodikom i Čovićem smo načisto i znamo njihove namjere. Ovi drugi su njihovi partneri u razgradnji države. Plašim se da je Crna Gora već zakasnila.
Letargija je gora od predaje.
