Nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti.
Piše: Admir Lisica
Međunarodna politika prema zapadnom Balkanu u posljednjih tridesetak godina doživjela je različite transformacije, što se može spoznati iz različitih političkih odluka koje su međunarodni akteri implementirali na ovom području.
Posmatrajući odnos prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makednoji, jasno da se kontinuirana prozapadna politika koju su provodile različite vlasti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ovim državama nije isplatila na način koji su priželjkivali.
S druge strane, balansiranje u vanjskoj politici Srbije, u kojoj je bilo primjetno prisno zbližavanje s Kinom, strategijsko partnerstvo sa Rusijom i Bjelorusijom, te pragmatičan odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom, ipak su u dobroj mjeri nagrađeni. Jasno je da Sjedinjene Američke Države i Evropska unija Srbiju posmatraju kao neformalnog lidera zapadnog Balkana, te kao takvu je nastoje odvojiti od ruskog, ali i kineskog utjecaja.
Da bi to postigli, očigledno je da Srbiji, ali i srpskim vanjskopolitičkim interesima na zapadnom Balkanu moraju udovoljiti na neki način. Srbija tokom dosadašnjeg toga ruske agresije na Ukrajinu, vješto izbjegava uvođenje sankcija Rusiji, zbog čega je na početku bila kritikovana od strane zapadnih zemalja. U posljednje vrijeme nema velikih pritisaka na Srbiju, jer međunarodna zajednica vješto privlači Srbiju ka sebi, kažnjavajući na neki način sve one koji se nastoje suprotstaviti srbijanskom hegemonizmu na zapadnom Balkanu.
Kosovo od nezavisnosti do danas provodi vanjsku politiku u skladu sa interesima Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, a prvo razilaženje u stavovima sa međunarodnom zajednicom ekspresno je "nagrađeno" sankcijama i prijetnjama u kontekstu uskraćivanja podrške, što je direktno pogodovanje interesima Aleksandra Vučića i Srbije.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, vidljivo je da kontinuirana separatistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, te otvoreno podrivanje ustavnog poretka države Bosne i Hercegovine, koje u konačnici predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za ostatak zapadnog Balkana, ostaje nekažnjeno. Čak i prisnost Milorada Dodika sa Vladimirom Putinom prolazi ispod radara međunarodnih zvaničnika koji očito ne žele sebi priznati da su napravili veliku grešku u pogledu Dodika. U Bosni i Hercegovini je polagano dosta nade u međunarodne aktere, posebno Sjedinjene Američke Države, da će se jasno suprotstaviti separatističkim prijetnjama, ali se to nije dogodilo. Sve što do sada imamo u pogledu aktivnosti Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije jesu kurtoazna zabrinutost i deklarativna podrška, što nije dovoljno za normalno funkcioniranje države. Čini se kako međunarodna zajednica dovoljno ne razumije poziciju Bosne i Hercegovine, i općenito unutrašnju političku situaciju, jer da je kojim slučajem drugačije, prije nekoliko dana bismo imali odlučnost visokog predstavnika Christiana Schmdta, koji bi detektirao glavne prijetnje miru i državnoj opstojnosti Bosne i Hercegovine, te adekvatno reagirao. Jedina reakcija koja nakon svega ima smisla jeste smjena Milorada Dodika, i najužeg rukovodstva SNSD-a, koji su glavni krivci za jednu od najvećih poslijeratnih političkih kriza u Bosni i Hercegovini.
Dodik i Vučić su izgleda dobro analizirali odnos prema onima koji su spremni za kompromis, te su svoju politiku zaokrenuli u suprotnom smjeru.
Iz primjera Sjeverne Makedonije, koja je čak i ime promijenila radi svoje evropske i zapadne budućnosti, može se zaključiti da nekada ni gorki kompromisi nisu garant zadobijanja zapadne naklonosti.
Crna Gora koja se nastojala oduprijeti od ruskog utjecaja, "nagrađena" je prosrpskom vladom koja je prouzrokovala skoro trogodišnju političku krizu u ovoj zemlji.
Imajući u vidu dosadašnje događaje i odnos međunarodne zajednice, bošnjački politički predstavnici moraju zauzeti čvršći stav prema secesionističkim politikama, ali i energičnije djelovati prema međunarodnoj zajednici, čiji zadatak treba biti smjena remetilačkih faktora u Bosni i Hercegovini.
Sve ostalo je kupovina vremena i "guranje" Bosne i Hercegovine u haos. Srbiji u ovom trenutku ne bi odgovarali sukobi unutar Bosne i Hercegovine, prije svega zbog situacije na Kosovu, ali i iz razloga što Aleksandar Vučić, sa svojim dobro plaćenim savjetničkim timom, kontinuirano radi na tome da u očima međunarodne zajednice Srbija bude partner broj jedan na zapadnom Balkanu, oko kojega će se sve ostale države na ovom području okupljati.
Sa druge strane, Milorad Dodik je otišao predaleko u svojim separatističkim aktivnostima, te se čini kako u ovom trenutku nema "općesrpski konsenzus" po pitanju budućnosti bosanskohercegovačkog entiteta Rs.
Na međunarodnoj zajednici je stoga ogromna odgovornost da sa političke scene uklone sve one koji podrivaju mir u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu. U prvom redu Milorada Dodika, čijom bi se smjenom relaksirali politički odnosi barem u ovom trenutku, ali bi se jasno istakla i crvena linija prema svim onim pojedincima koji propagiraju politiku separatizma. Zaustavljanje Dodika je jedini logičan potez, svaka druga reakcija je beznačajna, te dalje produbljuje političku nestabilnost. Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju odgovornost prema zapadnom Balkanu i toga su svjesni, a da li će adekvatno reagirati ili će dopustiti prekrajanje granica na ovom regionalnom području, bit će jasnije u narednim mjesecima.
