Piše: Ismail Ćidić
Sredinom septembra ove godine objavio sam izvještaj o Dodikovim petnaestogodišnjim lobističkim aktivnostima u Sjedinjenim Američkim Državama koji je izazvao mnoštvo reakcija i interesa. Po prvi puta su neki od vodećih političkih zvaničnika u Bosni i Hercegovini modificirali svoje stavove o toj temi, napredujući od “Dodik je bacio pare” do “možda i nije bacio pare.” Uzimajući u obzir kako naši politički zvaničnici teško mijenjaju stavove, smatrao sam ovu promjenu značajnom.
Bilo je, naravno, opet onih koji su odbacili izvještaj koji je pokazao i dokazao, crno na bijelo, da se Dodikove lobističke aktivnosti isplate. Spletom okolnosti, uslijedio je cijeli niz događaja koji su još jednom nedvosmisleno ukazali da Dodik itekako bere plodove svog lobiranja: od neaktivnosti međunarodne zajednice u momentima dok Dodik ponovo formira genocidnu VRS, preko Palmerovog papira i smiješnih izjava iz EU do najnovije posjete Cvijanović Vašingtonu.
Dok njen stranački šef rovari po državi i priprema uspostavu novog genocidnog sistema, Cvijanović je već na svom trećem službenom putu u posljednjih par sedmica. Poslije Mađarske, Poljske, na red je došla i Amerika.
Cijela ideja posjete SAD je, prije svega, jačanje savezništava koja su uspostavljena lobističkim aktivnostima godinama ranije. S tim u vezi, Cvijanović će se susresti s članovima Kongresa i drugim zvaničnicima američke Vlade (uključiv čak i Pentagon). Neizostavni su susreti i s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i srpske dijaspore.
Sadržaj susreta je jasan - objasniti situaciju u Bosni i Hercegovini i zatražiti pomoć za anti-ustavne i anti-dejtonske aktivnosti režima Milorada Dodika. U tom procesu, svaki saveznik je dobrodošao - lekcija koju u Sarajevu nikada do kraja nisu naučili.
U ovom trenutku kada je Cvijanović već u Vašingtonu, u trećem dijelu svoje tzv. diplomatske ofanzive, probosanskim snagama nije ostalo puno opcija. Baš kako nismo imali mehanizme da zaustavimo prethodne posjete i sastanke, nemamo mehanizme ni da zaustavimo naredne. Nemamo mogućnost da utičemo na sadržaj tih sastanaka, niti naredne korake jer nemamo prisustvo na terenu što nam zamjeraju naši stari, već penzionisani američki prijatelji.
