Piše: Uzeir
Alispahić
Svjedoci smo sve češće pojave u našem društvu i
novih omiljenih likova „mainstream“ medija pod nazivom – „politički
analitičari“. Šta se podrazumijeva pod tim „zanimanjem“ i zbog čega su oni
značajni i sve više zastupljeni u javnom prostoru? Da li je za „zanimanje“
politički analitičar potreban neki stepen obrazovanja? Postignuti rezultati u
smislu „pogođenih“ političkih analiza? Šta uopće čini nekog čovjeka koji se
pojavljuje u javnom prostoru političkim analitičarem?
Razmišljanjem i analizom dostupnih informacija
ustanovio sam da ne postoji kriterij po kojem možemo svrstati neku osobu u
politčke analitičare. Dovoljno je da je određena osoba prisustovala nekolicini
emisija na televiziji u kojima se govori o politici da bi je mediji
oslovljavali sa terminom „politički analitičar“. Dakle, taj kriterij
postavljaju mainstream mediji. Drugim riječima, oni često u emisije zovu ljude
koji govore onako kako oni žele, a ne koji su na strani istine. Temeljna
karakteristika svih tzv. političklih analitičara jeste da oni pričaju priču
koju vole čuti vlasnici medijskih kuća (odnosno njihovi finansijeri), te je
dovoljno biti podoban bez ikakve stručnosti u bilo čemu da bi neko postao
politički analitičar.
Svjedoci smo, također, da neki najpoznatiji
politički analitičari u svijetu, ali i kod nas (npr. nezavisni politički
analitičari iz Sarajeva), vrlo rijetko imaju tačne političke analize, štaviše,
analize uzroka i zaključci njihovih političkih analiza su, uglavnom, pogrešni,
ali i dalje se nazivaju političkim analitičarima i ponosno nose tu titulu za
koju niti treba obrazovanje, niti govori o analitičkim sposobnostima tih osoba.
Dalje se može postaviti pitanje zašto se stalno
insistira na pojmu politički analitičar za osobe koje ne ispunjavaju osnovne
kriterije minimalno tačne prognoze političke analize?
Razlog tome je višestruk, ali osnovni uzrok zašto
mediji stalno to napominju i tako oslovljavaju svoje poslušnike jeste zbog
slanja poruke o lažnoj stručnosti i stvaranju iluzije da stručni ljudi
potvrđuju ono što novinari govore, te se tako stvara privid da oni koji sjede
za malim ekranima nisu stručni u pogledu političke analize, dok oni koji sjede
s druge strane imaju neko „alhemijsko“ znanje kojim otkrivaju izmanipuliranim
masama pravu političku istinu.
Svjedoci smo, također, da nezavisne političke
analitičare podržavaju određene političke stranke, jer „dopada“ im se način
analize. Pojam „nezavisni“ („slobodni“) kako mediji, tako i politički
analitičari treba u potpunosti raskrinkati. Svi mediji se pozivaju na slobodu
medija, navodno, vlast ne treba da utiče na njih, jer medijsko informisanje
javnosti mora biti nezavisno od politike. Međutim, u stvarnosti se događa baš
suprotno. Mediji se finansiraju iz određenog centra, koji zagovara određenu
politiku, te se može postaviti pitanje - kako onda da novinar bude slobodan u
izvještavanju, ako finansiranje (opstanak) medijske kuće zavisi od toga da li
će se dopasti gazdama (finansijerima) ili ne? Jasno je da je termin slobodni
mediji floskula koja se stalno mantra u svrhu zaslijepljenja običnih ljudi, jer
više puta ponovljena laž postaje istina. Isti je slučaj sa tzv. političkim
analitičarima, neki ljudi koji su u javnom prostoru govorili ono što medijske
kuće ne opravdavaju (pa iako se pokazalo kao istina) su ignorisani od medijske
javnosti, te im ne pripisuje termin „politički analitičar“, nego šarlatan i
slično. U suštini, ukoliko se tvoje mišljenje poklapa svjesno ili nesvjesno sa
finansijerima medijskih kuća ti si relevantan politički analitičar, a ako ne
onda si šarlatan. Dakle, jasno je da su politički analitičari ustvari zavisni
politički agenti određenih politika. Stoga, ukoliko bismo željeli da saznamo od
koga ja „nezavisan“ određen politički analičar, odnosno čiji je politički
agent, potrebno je samo da pratimo trag novca koji govori više od praznih
riječi „ja sam nezavisan/neovisan analitičar“ i slično.
Postoje dvije vrste tzv. političkih analitičara:










