Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
Ni traga od vedrine Vedrog Polja u Hambarinama kod Prijedora.
Danas je ovo bilo tužno mjesto još tužnijih ljudi koji su se, nakon 27 godina čekanja, nade i traganja oprostili od svojih 86 nevino ubijenih očeva, sinova, braće, muževa.
Nad tabutima prekrivenim zelenom čohom suze, strepnja, zaleđena lica majki, sestara, sada već odrasle djece koja nisu upamtila zagrljaj svojih očeva, amidža..., koji su u smrt otjerani samo zato što su bili druge vjere i drugog imena.
Te 1992. godine zarobljavani su za sofrom u svojim kućama, u avlijama, njivama, na sokacima, u džamijama... i odvođeni u prijedorske logore u kojima su danima zvjerski mučeni, a onda, nakon što su se zvjeri u liku njihovih komšija, radnih kolega, dojučerašnjih prijatelja nauživali njihove patnje, pod izgovorom da ih vode u razmjenu potrpali ih u vozila i odveli na Korićanske stijena gdje su redom svi ubijeni.
Njihova mrtva tijela pobacana su u bezdan, za koji su zločinci mislili da u njemu, njihovi posmrtni ostaci nikada neće biti pronađeni.
Nekoliko hiljada građana, mahom Krajišnika, kako onih koji su se vratili u svoja mjesta rođenja, tako i onih raseljenih diljem Evrope i Amerike, danas je u Hambarinama klanjalo kolektivnu dženazu za svih 86 žrtava.
Nakon obraćanja mjesnih imama, predstavnika udruženja žrtava, te izaslanika reisu-l-uleme IZBiH Huseina ef. Smajića, tabuti sa posmrtnim ostacima žrtava ispraćeni su u njihova mjesta rođenja, gdje su ukopani na mjesnim mezarjima.
Njih 68 ukopano je u selu Kamičani u Kozarcu.
Mjesto u kome nema kuće koja ne broji tragičan broj svojih ubijenih sinova, očeva, braće, sestara, majki, danas je bilo zaliveno suzama onih koji su ispraćali svoje rahmetlije.
Smiraj u svojim Kamičanima našao je i Omer Šljivar, sin, Halila, koji je ubijen u svojoj 30. godini života. Njegove sestre grcale su u suzama
Iz Sjeverne Karoline, na dženazu svog sina Mirsada stigla je Fatima Vehabović. Mirsad je bio apsolvent agronomije i skupa sa bratom Seidom studentom žurnalistike 1992. godine odveden u logor.
"Došli su iz Sarajeva za Bajram. Kada su ih uhapsili odveli su ih u logor Keraterm, a onda u Trnopolje, a iz Trnopolja na Korićanske stijene i tamo ih pobili.
Mlađeg Seida sam ukopala ranije. I suprug i ja smo bili u logoru. Suprug je prošao sve logore, a kad smo došli u Njemačku umro je od tuge. Nakon svih tih tragedija ostao mi je bio najmlađi sin, ali, eto i on mi umrije od srčanog udara.
