Početak kraja dominacije Zapada

Budućnost je međunarodno pravo ili katastrofa.

Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović



U našem životu i vremenu u kojem živimo ništa nema takvu konstantu kao promjena. Stvari, procesi, sve sto nas okružuje - ništa od toga nije imuno na promjenu. 

Sve se mijenja, sve prolazi.  

Svjedočimo vremenu kojeg, između ostalog, karakteriziraju dva globalna fenomena promjene/transfera moći. 

Značajan, nenametljiv, stihijski, ali ipak nezaustavljiv transfer političke i ekonomske moći sa Zapada prema Istoku. 

Drugi fenomen je difuzija moći, odnosno transfer moći sa državnog na nevladin sektor. Ovi procesi transfera moći će vjerovatno dominirati stoljećem u kojem živimo. 

U ovom kratkom osvrtu mi ćemo tretirati globalni transfer moći sa Zapada na Istok.

Prije otprilike četiri stoljeća započeo je proces prebacivanja osovine ekonomske i političke moći sa Istoka na Zapad. Sada smo na početku reverzibilnog procesa, uvjetno rečeno - vraćanja na fabričke postavke - koji pokazuje da se težište investicija i razvoja polahko, ali sigurno, prebacuje na Istok. Naravno da je rastuća ekonomska moć Kine jedan od razloga ovog preokreta. Međutim, Kina sama još uvijek nema moć da diktira tektonske promjene ovog kalibra. Samo stoljeće i po unazad, Zapad je doprinosio sa više od 80 posto svjetskog proizvoda, dok je doprinos Azije bio 20 posto ili manje. Danas je taj omjer prilično izjednačen. Azija, na koju otpada polovina svjetske populacije, danas doprinosi polovini ukupnog svjetskog proizvoda. Skorašnje statistike pokazuju tendenciju daljnjeg rasta. Ovo je jedan od najznačajnih aspekata transfera ekonomske moći sa Zapada na Istok.  Procjene stručnjaka govore da bi se u narednih desetak godina među pet najvećih ekonomija svijeta mogle naći čak četiri azijske države: Kina, Japan, Indija i Indonezija. Goldman Sachs je, analizirajući realni potencijal zemalja BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina) i posebno pitanje može li doći do nekog novog BRIC-a, 2005. godine skovao termin "Next Eleven" sa kojim je pokušao objasniti da će Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Meksiko, Nigerija, Pakistan, Filipini, Južna Koreja, Turska i Vijetnam do 2030. godine ekonomski prestići dvadeset i sedam članica EU-e. Procjena stručnjaka sa Zapada je da će Kina do 2030. godine biti najveća ekonomija svijeta.

Utjecaj na svjetski poredak 

Postavlja se pitanje kako će ekonomski procvat Istoka utjecati na poziciju Zapada, odnosno na još uvijek važeći svjetski poredak skrojen Atlantskom poveljom iz 1941. godine, potpisanom od strane Franklina D. Roosvelta Winston Churchilla? Može li se, politički, ekonomski i vojni div Zapada, izronio na površinu nakon rušenja Berlinskog zida, oduprijeti sve snažnijim ekonomsko-političkim vjetrovima koji pušu sa Istoka? Pitanje je vrijedno milion dolara i trenutno okupira pažnju stručnjaka i na Istoku i Zapadu. Sasvim je sigurno da Zapad ne može ostati ravnodušan. Ekonomski bum, koji dolazi sa Istoka, odnosno ograničeno i sa Bliskog istoka, itekako utječe na obrasce upravljanja svjetskim trendovima, ali i poziciju Zapada, kao upravitelja. Ono što zabrinjava političare sa Zapada jeste da oni sve manje imaju kontrolu nad ekonomskim procesima na Istoku. 

Uloga Bliskog istoka

Situacija se dodatno komplicira sa najavljenim, ograničenim partnerstvom Istoka i Bliskog istoka. Ovo je bio i razlog nedavne posjete američkog predsjednika liderima Bliskog istoka. Posjeta je, bar kad je javnost na Zapadu u pitanju, ocijenjena negativnom ocjenom. Primjećujemo da američka vanjska politika, baš kao i njen predsjednik, liderima Bliskog istoka nisu više tako atraktivni i privlačni kao što je to nekada bio slučaj. Američka vanjska politika prema tom dijelu svijeta je poprilično jednoobrazna i nije se mijenjala godinama. Stoga i posjeta predsjednika Bidena je samo blijedo izdanje američke diplomatije, bez neke konkretne vizije ili ideje o tome šta bi trebalo uraditi da se zatvori vakum nastao posljednjih godina u odnosima SAD i vodećih zemalja GCC-a. Najmoćnija država svijeta bi trebala redizajnirati svoju -politiku prema ovom dijelu svijeta, između ostalog, i zbog činjenice da Bliski istok može igrati važnu ulogu prevage u strateškim odmjeravanjima snaga između Istoka i Zapada u nekom vremenu koje neminovno dolazi. 

Istok je strateški podijeljen

Sa druge strane, usprkos rekordnom ekonomskom rastu Kine, Istok još uvijek nema snagu kolektiviteta, odnosno, nije tako jedinstven kao što je suparnički Zapad. Zapad već odavno, padom Berlinskog zida, ukinuo tzv. Željeznu zavjesu, dok ona istovremeno još uvijek egzistira u Aziji i to u formi demarkacijske linije između komunističkih i kapitalističkih zemalja. 

Multipolaran svijet

Procjena je da ova nedorečenost globalnog pozicioniranja Istoka u najboljem slučaju može dovesti do stanja u kojem niko nije dominantan – multipolaran svijet. Multipolaran svijet može uzrokovati novi Hladni rat. Eventualni Hladni rat ne bi nikoga ostavio ravnodušnim. Berlinski zid nije bio ništa drugo nego mali i privremeni segment puno većeg i trajnijeg civilizacijskog zida koji bi se ovdje uspostavio između Istoka i Zapada. Gradivni elementi takvog zida su duboko različita ideološka polazišta u razumijevanju svjetskog liderstva, znanja i historije čovječanstva. Multipolaran svijet, kojeg  podržavaju Kina i Rusija, bi označio kraj važećeg svjetskog poretka i uspostavu novog, u kojem bi, po prvi puta, nakon mnogo vremena, velike sile operirale prema različitim vizijama, konceptima upravljanja svijetom. 

Trebamo li, uopće, podsjećati da je konflikt, a ne harmonija, fundamentalni trend vremena u kojem živimo. Iako se javno propagira uvjerenje o nužnosti povezivanja i međusobne zavisnosti, u praksi se produbljuju podjele i konflikti. Primjećuje se porast otpora kulture i potenciranja civilizacijskih razlika kao nacionalnih elemenata odbrane od nastupajuće globalizacije. Stoga diverzitet, koji bi se sa Multipolarnim svijetom konstitucionalizirao predstavljao bi realnu prijetnju održavanju međunarodnog mira i sigurnosti. 

Kina (ni)je Amerika Istoka

Zanimljivo je da Kina ima potpuno drugačiji pristup zemljama u razvoju. Pristup, koji se usput može nazvati bezdušni pragmatizam, fokusira se na potencijal države. Kina obećava pomoć vladama zemalja da razviju sopstvene politike razvoja i ostvare rezultate. Sa druge strane, Zapad, odnosno SAD potenciraju razvoj nevladinog sektora. Nije teško zaključiti da je kineska ponuda puno privlačnija državama u razvoju. 

Zanimljivo je posmatrati ljude kako se čude ekonomskom uspjehu Kine i mnogim inovacijama koje je uvela. Zaboravili su da su Kinezi  mnogo prije bili sposobni za velike inovacije jednako kao danas.  Kompas, barut, proizvodnja papira i štampanje kineski su izumi.

Kina sa svojim novim ekonomskim, političkim uspjesima neminovno mora proći kroz proces prilagodbe u globalnom sistemu. Jačanje ekonomskog potencijala zemlje nedvojbeno osigurava da Kina postepeno preuzima vodeću ulogu ne samo u regionalnim, nego i u globalnim poslovima.

Sa druge strane, era američke dominacije bliži se kraju. Primjetno je da sposobnost upravljanja globalnom ekonomijom i sigurnošću opada.

Za sada, i još neko vrijeme, SAD će ostati najjača svjetska sila. Međutim upitno je da li tu poziciju može zadržati narednih dvadeset godina. Ukoliko se desi da Zapad izgubi utrku sa Istokom, SAD bi mogle napustiti zapadnu logiku i doktrinu i priključiti se novim trendovima Istoka. Pitanje je kako će se odvijati transfer moći. Svaka promjena poretka nedvojbeno sa sobom nosi nestabilnost i sigurnosne izazove, pa tako i ova. U tom smislu, od esencijalne važnosti će biti da velike sile prihvate nužnost poštivanja zajedničkih civilizacijskih vrijednosti i dostignuća.

Budućnost je međunarodno pravo ili katastrofa.


(Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija)


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.