Ovo je do sada najtransparentnije označavanje granica budućeg “srpskog sveta”. Za sada samo sa zastavama.
Piše: Damir Rastoder
Srbija i entitet RS obilježili su jučer novouspostavljeni Dan jedinstva, zastave i svega čega su se mogli sjetiti Aleksandar Vučić i Milorad Dodik.
Samo je bilo važno da to dobro i jako zvuči, da osnažuje nacionalni ponos i naravno, donosi glasove.
Izabrali su 15. septembar, kao dan proboja solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu, mada ga je Dodik pomiješao sa sremskim frontom, što za inicijatore ove ideje ništa ne znači.
Jer, da su bilo šta mislili, ne bi odabrali ovaj datum, s obzirom da je 15. septembra 1935. godine tadašnja njemačka trobojka zamijenjena nacističkom zastavom sa kukastim krstom.
Iz onoga što se moglo vidjeti u direktnom televizijskom prenosu, bila je to loša vašarska predstava, prepuna kiča i pokušaja da se bildaju nacionalistički mišići, u inače podgrijanoj, pa i zatrovanoj ukupnoj atmosferi u kojoj se nalazi srpsko društvo.
Anologije sa devedesetim se čine neizbježnim.
Ono što su bili Miloševićevi mitinzi u tzv. antibirokratskoj revoluciji, na kojima se prijetilo susjedima od Triglava do Đevđelije, sada su političko-vjerski performansi u režiji Vučića, koji se opet obračunava sa nevidljivim neprijateljima, manje-više istim onima sa kojima je Milošević ratovao.
Uloga Crkve i njena politička instrumentalizacija su neuporedivo veće u ovim Vučićevim “događanjima naroda”, ali je ključna razlika što sada ljudi dolaze na skupove, jer im je to Vučić nametnuo kao “radnu obavezu”, a prije 30 godina su dolazili iz nacionalnih i patriotskih razloga.
Zato se ovaj Vučić-Dodikov praznik teško prima, uprkos neviđenoj kampanji, ljudi ga doživljavaju kao isforsirana i vještački nametnuta svečanost, za jednokratnu političku upotrebu.
Bez obzira na spoljne manifestacije i pojedinačne utiske, obilježavanje novog praznika nosi sa sobom nekoliko važnih političkih poruka.
Prvo, ovo je do sada najtransparentnije označavanje granica budućeg “srpskog sveta”.
Za sada samo sa zastavama.
Uostalom, poziv da se istaknu srpske trobojke upućen je isključivo Srbima u regionu. U Beču živi dvostruko više Srba nego na cijelom Kosovu, više nego u Crnoj Gori, ali je glavni austrijski grad ostao pošteđen bilo kakve kampanje i nije poznato da je i jedna srpska zastava istaknuta. Međutim, Austrija nije u planovima “srpskog sveta”, ako Vulin, čitaj Vučić, drugačije ne odluči.
Zato ovu seosku šaradu nikako ne treba potcjenjivati, jer se njome de facto iscrtavaju granice neke nove "velike Srbije".
Drugo, za sve u regionu, naročito one u Bosni i Hercegovini, moralo bi postati kristalno jasno da je Vučić glavni uzrok, a Dodik samo posljedica ovdašnjih problema.
Generator sveukupne krize je upravo zvanični Beograd, a sasvim je svejedno, sa ovakvom hegemonističkom politikom Srbije, ko je na vlasti u entitetu RS.
Vučić, vjerovatno, i ne bi imao ništa protiv kada bi umjesto Dodika bio neko manje bahat, a više poslušan.
Drugim riječima, neki drugi, lukaviji izvođač radova na terenu bi mogao biti uspješniji od Dodika, ali i sada i ubuduće, sve ključne političke odluke i strateški pravci definiraju se u Vučićevom kabinetu.
Treće, uloga novog patrijarha SPC Porfirija potpuno je demistificirana i on je samo jeftinija i mlađa verzija svojih prethodnika koji su bili nosioci velikosrpskog projekta.
Zagrebački kružook intelektualaca koje je Porfirije zaludio i zadivio svojim ekumenističkim predavanjima i hrišćanskom širinom, još jedini vjeruje da on nije piun u Vučićevim rukama.
Ali zato se povećava broj nadimaka koja se dodaju uz ime patrijarha i koja odslikavaju njegovo sadašnje ponašanje: PROFITIJE,POMFRTITIJE,VučićTIJE..
Četvrto, možda i najvažnije: I pored brojnih izjava srpskih zvaničnika o “srpskom svetu”, pa i konkretnih poteza i akcija Beograda, niko iz međunarodne zajednice se još nije oglasio i iznio svoj stav ili protivljenje ovom projektu.
SAD se bave Afganistanom, Evropska unija se bavi sama sa sobom i svako ko se nada da će se ponašanje zvaničog Beograda u bliskoj budućnosti promjeniti, pravi ogromnu grešku.
Jedino oni koji su u stanju sami se izboriti sa problemima, unutrašnjim ili uvezenim sa strane, mogu očekivati da će “na nogama” dočekati neke bolje međunarodne okolnosti.
