Mađarska vlada izgubila je sve saveznike u EU, zato očajnički traži nove antidemokratske i proruske partnere. Dodik i Čović u tim su relacijama idealni suigrači.
Piše: Adis Nadarević
Prošlog je mjeseca Ráhel Orbán, kćerka mađarskog premijera Viktora Orbána, pokrenula proceduru kupovine stotinjak hektara vinograda u poznatom vinskom regionu Tokaj-Hegyalja na sjeveroistoku Mađarske. Mediji koji se još uvijek uspijevaju oduprijeti autoritarnom premijeru su izvijestili kako je riječ o čudnoj i sumnjivoj transakciji vrijednoj oko 600 miliona mađarskih forinti. Ne zna se da li je mađarski premijer ovu akviziciju svoje kćerke popratio riječima „bolje da sadi vinovu lozu nego da se drogira“, kako je to rekao Milorad Dodik kada je prije petnaest godina Investiciono-razvojna banka RS (IRB) za sličnu namjenu dodijelila kredit njegovom sinu, ali 600 miliona forinti nekom koincidencijom iznosi oko tri miliona konvertibilnih maraka koliko je bio vrijedan i spomenuti kredit.
Moguće da je Orbán prošle sedmice u posjet svome prijatelju Dodiku došao radi razmjene iskustava u agrikulturi, ali i bez toga sigurno nije nedostajalo tema za razgovor, pošto dvojicu lidera veže puno više od komercijalnog uzgoja i prerade voća. Mogli su se, recimo, prisjećati starih dobrih dana sloma komunizma kada su obojica predstavljali mlade, reformske i progresivne snage – Orbán kao lider liberalne i proeuropske stranke Fidesz, a Dodik kao mlada uzdanica Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Također, mogli su jedan drugom povjeriti u kojem su momentu tačno shvatili da su demokratija, vladavina prava i ljudske slobode precijenjeni i da je daleko unosnije okrenuti se autoritarizmu, korupciji i represiji. Mnogo je sličnosti između ova dva prijatelja, a te se sličnosti odražavaju na oblikovanje društava kojima vladaju.
Mađarska kao antiuzor
András Rostoványi je novinar lista Népszava, jedinog preostalog nezavisnog dnevnog lista u Mađarskoj. Ranije je radio za mađarski javni RTV servis, ali ga je napustio jer nije mogao podnijeti cenzuru i primoravanje na poslušnost Orbánovoj propagandnoj mašineriji. On opisuje današnju Mađarsku kao zemlju koja Bosni i Hercegovini ne može služiti kao primjer i partner u europskim integracijama, nego prije kao upozorenje.
„Ako ste bosanski ili balkanski bogati oligarh koji bez skrupula krade novac od svojih zemljaka, onda vam mađarski model može biti atraktivan, ali ako želite pravedno društvo koje brine o svojim građanima, mislim da vam moja zemlja može poslužiti kao upozorenje. Mađarska je zastranila s demokratskog puta i postala sve više autokratska. Na polju vanjske politike, Mađarska se nalazi pod sve većom izolacijom kao crna ovca EU i NATO-a, a Orbán je sve više dobrodošao kod sličnih autoritarnih lidera“, objašnjava Rostoványi.
Neskrivena proruska vanjska politika koju unutar Europske unije zastupa Orbán postaje sve veći teret Uniji, a njegova unutrašnja politika već dugo više liči nekoj hibridnoj diktaturi. Sagovornici iz Mađarske naglašavaju da je ova zemlja primjer kako završiti u potpunoj slijepoj ulici sa EU, te doći do tačke kada biste iz nje mogli biti isključeni, kada dovodite u pitanje temeljne vrijednosti Unije te otežavate implementaciju zajedničkih ciljeva.
Miklós Hargitai, bivši predsjednik Asocijacije novinara Mađarske i novinar u listu Népszava, tvrdi da Orbánova Mađarska ne zadovoljava minimum standarda EU kad su u pitanju sloboda medija, pravosuđe, pravna sigurnost, zaštita okoliša i mnoge druge oblasti, od kojih se neke nalaze i među onih famoznih 14 prioriteta koje BiH mora ispuniti kao uslov za otvaranje pregovora.
„Kada bi Mađarska sad aplicirala za članstvo u Uniji, sa stanjem u kojem se sada nalazi ona ne bi bila primljena. I još uvijek nije jasno šta je vlada postigla ovakvom ekscentričnom pozicijom: imamo najvišu inflaciju, jednu od najsporijih stopa rasta, najveću ovisnost o ruskim dobavljačima energenata, najskuplji plin u Europi – ukratko, suprotstavljamo se EU bez ikakve koristi za mađarsko društvo“, ilustrira Hargitai stanje u Mađarskoj uzrokovano Orbánovom autokratijom i svrstavanjem uz Rusiju.
Medijske neslobode
Oba novinara ističu kako je stanje medijskih sloboda u Mađarskoj očajno, te kako su izloženi raznim napadima. Vlast marginalizira nezavisne medije i uskraćuje im odgovore na upite, poduzima orkestrirane klevetničke kampanje protiv opozicije i preostalih slobodnih medija, svi oponenti se tretiraju kao neprijatelji, a trenutna situacija je naročito pogodna za to. Svaka organizacija koja po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu zauzme stav drugačiji od Orbánovog, momentalno bude proglašena „proratnom“. Upravo ovih dana se provodila kampanja sa posterima u kojoj je cijela opozicija označena kao „proratna.“
Dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sead Turčalo opisuje Orbána kao zagovornika „iliberalne demokratije“ koji je formatirao svoju vladavinu centralizacijom moći, slabljenjem neovisnih institucija, kontrolom nad medijima i nacionalističkom retorikom. Prema njegovom mišljenju, Orbán teži okupljanju neformalne koalicije zemalja koje dijele njegove nacionalističke i konzervativne ideale i koja bi djelovala kao protuteža utjecaju liberalno-demokratskih vrijednosti Europske unije u regiji.
„Njegov model je definitivno privlačan nekim liderima u regiji i Bosni i Hercegovini“, kaže Turčalo o angažiranju mađarskog premijera na Balkanu, u čemu vidi kombinaciju političkih i ekonomskih interesa. „Ekonomska suradnja ne služi samo Mađarskoj, već i kao instrument za jačanje veza s političkim akterima koji se slažu s Orbánovom iliberalnom vizijom i islamofobnom političkom platformom“, kaže dekan FPN-a, a odraze te iliberalne vizije Viktora Orbána nije teško prepoznati u riječima i djelima nekih političara na Balkanu i Bosni i Hercegovini.
„Nema vlasti koja ne sluša opoziciju, tako i mi vas slušamo. Žali se Transparencyju, babi, tati… Imamo pravo i slušamo vas“, poručio je u zastrašujućem nastupu u Narodnoj skupštini RS u maju 2020. godine Milorad Dodik. Dvije i po godine kasnije, mediji su izvijestili kako je Vlada RS od izraelske kompanije Elta Systems kupila softver za paraobavještajni rad, za što je izdvojeno sedam miliona maraka.
“Ne slušaju samo oni nas. Znam ja što oni pričaju. Nisi smio pomisliti da slušaš američkog ambasadora. A mi njega samo kliknemo. I mi znamo što on radi”, rekao je Dodik u izbornoj kampanji prošlog septembra. Vjerovatno prisluškivanja ima svugdje u svijetu, ali, od svih lidera, najtješnje prijateljstvo Dodika veže sa onim kojem je to omiljena disciplina.
Od 2018. godine u Mađarskoj je otkriveno preko tri stotine slučajeva prisluškivanja novinara, građanskih aktivista i drugih građana u kojima je Orbánova vlast vidjela prijetnju. Svi oni su prisluškivani putem softvera Pegasus kojeg je, nekom koincidencijom, Mađarskoj isporučila izraelska kompanija.
Sve je krenulo od Angele
Zanimljivo je da je ovu priču razotkrio njemački Süddeutsche Zeitung (SZ), koji je lijevo orijentiran, za razliku od tadašnje premijerke Angele Merkel iz desnog CDU/CSU-a u koju se upire prstom kao najveću zaštitnicu autoritarnih lidera istočne Europe poput Orbána ili predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mađarski mediji su izvještavali o brojnim korupcijskim skandalima Orbánove vlade iz kojih su profitirale njemačke kompanije, kao što je slučaj gradnje BMW-ove tvornice kod Debrecena. Za nas u Bosni i Hercegovini može biti znakovito kako je jedan od najvažnijih ministara u vladi Angele Merkel u doba njene najintenzivnije protekcije prema Orbánu bio sadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt.
Tolerantnost prema autoritarnim liderima koji su koristili resurse Njemačke i EU a uzor u vladanju tražili u ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu danas se navodi kao jedna od većih pogrešaka Angele Merkel. Protiveći se politici sankcija protiv iliberalnih režima, ona ih nije samo sačuvala, nego je, voljno ili nesvjesno, pomogla njihovo grupisanje. Očito je da širenje Orbánovog utjecaja na Balkanu ima plodno tlo, te da u svakoj od balkanskih država on ima lidere raspoložene za saradnju s njim, iako su njihovi međusobni interesi često suprotstavljeni.
I Hargitai i Rostoványi dijele mišljenje kako Orbán koristi Balkan za vlastite svrhe i kako podržava pristupanje država regiona EU jer mu trebaju potencijalni novi saveznici pomoću kojih bi dalje destabilizirao Uniju. Prema njima, Mađarskoj bi dobro došle članice na koje bi mogao utjecati u procesima glasanja u Bruxellesu, tako da njegov poziv Bruxellesu da BiH primi u članstvo Unije momentalno i bezuslovno treba posmatrati u tom kontekstu.
„Orbánova vlada je izgubila sve svoje saveznike u EU, čak se i Poljska okrenula protiv nje i njene proruske politike. Zbog toga sada očajnički traže nove saveznike, ali ih sa svojom antidemokratskom i proruskom politikom ne može pronaći u EU. Zbog toga bi, naprimjer, Orbán volio vidjeti Srbiju u EU, ali – paradoksalno – u isto vrijeme mu je potrebno održavanje tenzija na Balkanu jer se na taj način slabi EU i čini usluga Putinovoj Rusiji. Mađarska politika prema Balkanu je rezultat dva međusobno suprotstavljena interesa“, objašnjava Hargitai.
Rostoványi naglašava još jedan paradoks kad je u pitanju mađarsko zalaganje za proširenje EU na zemlje Balkana. On podsjeća da je Orbánova politika, kakvoj svjedočimo i ovih dana s blokiranjem paketa pomoći Ukrajini, upravo jedan od najsnažnijih argumenata koje druge zemlje-članice EU imaju protiv proširenja. „Ljudi u BiH ipak ne trebaju smetnuti s uma kako su upravo dijelom i zbog njegove politike europski lideri neskloni proširenju, budući da mađarsko autoritarno i konstantno zatezanje direktno potkopava temeljne vrijednosti EU“, riječi su mađarskog novinara.
Pelješenje fondova
Nije ni čudo da Orbánova politika uživa simpatije kod bh. lidera koji bi rado uživali u blagodatima koje donosi EU a da se pri tom ne moraju odreći sadašnjeg načina vladavine. Zbog toga im je on slamka spasa u nadi da će, poput njega, moći pelješiti europske fondove a istovremeno provoditi autoritarnu i iliberalnu politiku supresije građanskih prava i cvjetajuće korupcije.
Profesor Turčalo ide i korak dalje, postavljajući odnose Mađarske i Balkana u kontekst nečega što bi se moglo desiti u srednjoročnom periodu, a to je uspostava iliberalne osovine u jugoistočnoj Europi. On predviđa kako bi Orbán mogao iskoristiti slabljenje ruskog utjecaja u regiji usljed Putinove uloge u agresiji na Ukrajinu i pozicionirati se kao predvodnik iliberalne osovine na čijem bi drugom kraju mogla stajati Turska.
„U ovom složenom geopolitičkom okruženju, Turska bi, sa svojim povijesnim vezama sa Balkanom, mogla pronaći zajednički jezik s Orbánovom vizijom. Ekonomske, kulturne i vjerske veze Turske u regiji čine je ozbiljnim igračem. Poput Orbána, Recep Tayyip Erdoğan je također kritičan prema onome što smatra zapadnim miješanjem. Kao rezultat, savez ili barem labava koalicija između Turske i Mađarske mogla bi potaknuti konsolidaciju iliberalne osovine“, upozorava Turčalo i dodaje kako bi to moglo imati duboke implikacije za put regije u pogledu odnosa s EU i drugim globalnim akterima, iako akteri iliberalne politike dolaze iz tih organizacija.
Sve u svemu, očito je da je Mađarska, kao dežurni troublemaker u EU posljednja od svih zemalja Unije u kojima bi iskreni pobornici integracija tražili podršku i partnerstvo. Orbánovu poruku kako je Zapadni Balkan potrebniji EU nego što je EU potrebnija Zapadnom Balkanu treba tumačiti u smislu da su Dodik i slični potrebni njemu koliko i on njima, a rečenica kako bi EU trebala momentalno primiti BiH u svoje članstvo i otvoriti joj pristup svim fondovima ustvari znači kako bi Bruxelles trebao njemu omogućiti nove saveznike u strukturama EU, a njegovim i Dodikovim pajdašima nove izvore malverzacija.
Inače, zanimljivo je da je pajdaš riječ koju razumiju u svim dijelovima buduće iliberalne koalicije, od Budimpešte do Ankare. Bilo da je riječ o iliberalnim Orbánovim pajtásima ili istim takvim Erdoğanovim padaşima, jasno je da ni jedni ni drugi nisu spojivi sa šansama da Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan ikad postanu punopravne članice Europske unije sa svim standardima koje to članstvo podrazumijeva.
