Oprosti im Bože, ne znaju šta čine

S druge strane, bez obzira na to što ispod imena dvojice potpisnika stoji njihova trenutna institucionalna funkcija, trebalo bi imati na umu da jedan nosi hipoteku krivičnog postupka u toku, a drugi je doista, upitnog – ako ikakvog – autoriteta i kapaciteta za donošenje odluke, što njihovu institucionalnu funkcionalnost svodi na osobni ugled i utjecaj. A to je problem.

Pogotovo ako se cijela vjerska, politička ili akademska zajednica izjednačava sa jednim pa čak i nekoliko pojedinaca. 

Ni vjerski, ni svjetski 

Postoje teme kojih da nema naprosto bi ih trebalo izmisliti ili napraviti, od zlata ili od blata, svejedno. One služe da se svaki kritičar koliko bilo lošeg poteza u kojem se te teme spominju, ocijeni kao nacionalni izdajnik i sve što uz to ide, a istovremeno promoviraju nacionalni heroji, zabrinuti spasitelji i umorne mesije. Tim temema se anuliraju, čak anihiliraju svi doista, gorući problemi koji tiše žive od poskupljenja osnovnih životnih namirnica, preko sve većeg broja nezaposlenih, siromašnih i onih na rubu egzistencije do institucionaliziranog kriminala u svim segmentima društva i činjenice od koje se ledi krv u žilama, da nismo svi isti pred zakonom i da ne znamo – ili nemamo – kome se obratiti i očekivati pravdu.

Dvije su klasici: prošli rat i sadašnja Srebrenica (Srebrenica iz rata tema je samo između 10. i 12. jula). 

Dovoljno je rečeno te ću samo naglasiti. Koliko god da vjerski prvaci, osobito oni najvše rangirani nisu vjerske, a ni političke ličnosti nego oboje i svaka od tih ličnosti napose pomalo – i koliko god da su zabrinuti i dobronamjerni – nije dobro, nije mudro, a nije ni razborito da deklaraciju / rezoluciju o Srebrenici inicira jedan prvak vjerske zajednice čak ni zato što se toga nisu sjetili oni koji su odavno trebali. Makar ne javno i ne ovako. Svejednako nije dobro da sa jedne strane sjede isključivo predstavnici vjerske zajednice (kao savjetodavci), a sa druge relevantni i potpuno nerelevantni bošnjački političari (kao savjetoprimci). Taj stol, sa samo dvije noge, nikako ne djeluje stabilno jer mu, jednostavno, nedostaje treći oslonac: inteligencija!

Ovako postavljen stol – s jedne strane hodže, a sa druge političari – bez da cijela „stvar“ ima sasvim drugačiji kontekst od onoga koji je Srebrenici – kao uostalom i cijeloj Bosni i Hercegovini – nužno potreban. Umjesto bosanskog – ne pro-bosanskog – konteksta i učinka, deklaracija / rezolucija će u najboljem slučaju, biti samo monoetnička, što znači da u najmanjem, neće imati nužnu potporu multietničkih – da ne kažem, drugoetničkih – stranaka, partija i pokreta što je, da ne nabrajam dalje, nužno da bi bilo šta pa i deklaracija / rezolucija bila bosanska... što i Srebrenica i Bosna i Hercegovina moraju biti. 

Srebrenica – a ni „srebrenica“ – nije vjersko kao što nije ni političko pitanje. Njoj se ne bi trebale, a ni smjele dodjeljivati samo te vrste kvalifikacije jer se time „srebrenici“ oduzima puno, a ne daje joj se ništa. Sa „srebrenicom“ se ne bi trebalo ni smjelo kalkulirati, koristiti je kao baražni balon za opskurne sastanke i susretanja i nipošto je ne bi trebalo „koristiti“ usput. Srebrenica mora biti paradigma uspjeha usprkos ometanjima, napredovanja usprkos preprekama, istine usprkos osporavanjima... jednostavno, simbol novog narativa, nove paradigme, nove Bosne i Hercegovine. A nipošto poštapalica i rezervna tema za nove neuspjehe.

Srebrenici (ne) trebaju pare svejednako kao što joj (ne) trebaju deklaracije i rezolucije. Dobro, možda trebaju i pare jer ove koje su do sada otišle / došle u taj grad netragom su nestale, a para nikada nije viška ali, one rješavaju sve probleme samo u ograničenim i materijalno orijentiranim skorojevićkim umovima. Pare su dobre samo ako su rezultat truda i rada ili – premda je to najgora moguća funkcija para – ako su sredstvo.

Ovako, Srebrenica će „uživati“ status (quo) kao i ostatak zemlje u kojoj je. Osim, ako uopće nije (bila) riječ ni o deklaraciji, ni o rezoluciji, ni o Srebrenici. Onda je to sasvim druga priča. 

Treća sreća 

Sasvim je jasno da su oni koje ovo vijeć(anj)e ne podsjeća na ozloglašeni skup u Vijećnici, koji su svi pozvani jednako zdušno prihvatili, a poslije jednako usrdno prali ruke od njega ili, pak, na jedan manje zapažen saziv bošnjačkih intelektualaca u cilju osude terorizma (još jedan u nizu promašaja nedovoljno važnih da im se upamti i povod)... zaslužili i dužni ponavljati lekcije dok ne nauče na vlastitim greškama. Pritom, ni mi koji zajedno s njima već četvrt stoljeća ponavljamo isti razred zbog njihovih propusta nismo ni ugnjeteni, ni supatnici nego, saučesnici. 

Previše je besmislenih čak bizarnih i potpuno bespotrebno povučenih pogrešnih poteza da je teško, ne naći opravdanje jer opravdanja nema, nego naći pristojne a odgovarajuće riječi kojima bi se moglo opisati stanje koje je poprimilo karakteristike psihoze i situacija koja je sve osim normalne. Nezamislivu količinu informacija, poluinformacija, dezinformacija, najobičnijih laži i užasavajućih obmana, kojima se pokušava sakriti nerad, nesposobnost, nekompetentnost... moguće je opisati samo riječima Hane Arendt: „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u šta ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete raditi šta hoćete.“