Piše: Vahidin Preljević
Nesretne su one zajednice koje su osuđene da uvijek iznova uče stare lekcije. U tim zajednicama, društvima, političkim kolektivitetima historijski se doživljaji ne sedimentiraju u iskustvo, u fundament znanja, koji bi bilo polazište za djelovanje u sadašnjosti. U olinjaloj frazi da samo glup čovjek neprestano ponavlja iste greške i dalje se krije dosadna i nepodnošljiva istina: ko ništa nije naučio iz prošlosti ne treba ništa očekivati ni iz budućnosti. To ne znači da kolektivi neprestano trebaju biti okrenuti prošlosti, nego znači tek notornu činjenicu, koju podcrtava Jan Assmann u svojoj kanonskoj studiji o kulturnom pamćenju, da se svaki orijentir za ono što radimo sad i ovdje izvodi iz interpretacije prošlosti, iz predstave o onome što zovemo historijsko iskustvo. No, ima i druga strana medalje: način na koji učestvujemo u datom historijskom trenutku posredno predstavlja (re)interpretaciju prošlosti, on, naime, oblikuje prošlost. Dakle, ne radi se samo o tome da prošlost određuje sadašnjost, nego valja shvatiti da, naizgled paradoksalno, i sadašnjost također određuje prošlost. Na primjer, odluka Churchillove vlade da uđe u rat s Hitlerovom Njemačkom značila je kritiku dotadašnje politike appeasementa koja se u novoj slici prošlosti više ne pojavljuje kao borba za mir, nego upravo suprotno, kao strategija koja je omogućila i ohrabrila Hitlerovu agresiju. Ili da uzmemo nedavni primjer: zaokret njemačke politike nakon ruske agresije na Ukrajinu baca sad sasvim novo svjetlo na politiku Angele Merkel koja je desetljećima insistirala na što tješnjoj saradnji sa Putinovom nomenklaturom polazeći od predstave da će osim ekonomske koristi takva strategija donijeti stabilnost. To su primjeri promjena političkih paradigmi i reinterpretacija prošlosti koje danas općenito doživljavamo kao pozitivne. No, ima i drugačijih: Putinov neoi++mperijalni pohod još od sredine 2000ih i puzajuća suspenzija ruske demokratije značila je i reviziju prošlosti, a koja se sastojala u tezi koju su putinističke elite sve više promovirale: da je Rusija pogriješila što je dozvolila raspad Sovjetskog saveza, pa čak i što se od 50-ih godina 20. stoljeća djelimično obračunala sa Staljinovim kultom. Tako danas vjerovatno najveći zločinac u historiji Rusije gotovo da opet uživa staru slavu, a njegova politika doživljava posvemašnju rehabilitaciju.
Retorika kojoj svjedočimo posljednjih sedmica nakon oktobarskih izbora daje naslutiti da se u diskursu onog dijela naše političke kaste koju nazivamo "probosanskom" ovih dana naziru neka znakovita pomjeranja koja nadilaze one stilske korekcije koje obično prate smjene vlasti i stvaranje novih koalicija. Taj neobični diskurzivni višak, kako bih ga nazvao, koncentrira se oko središnjeg motiva "relaksacije", "novog ambijenta" ili "politike kompromisa", a koji se redovno nameće iz redova grupacije stranaka koje čine "sarajevsku trojku", jezgro tzv. "osmorke" koja je najavila koaliciju sa SNSD-om i HDZ-om. U tome nesumnjivo prednjače Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, te, u nešto manjoj mjeri, i Nermin Nikšić, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, a podršku i ideološki fundament tog novog "narativa relaksacije" daju ili učitavaju određeni mediji i "analitičari".
Metafora relaksacije, koja dolazi iz medicinsko-sportskog registra, već je sama po sebi signifikantna. Ona podrazumijeva prethodno stanje napetosti, iz kojeg se nastoji izaći odabranim mjerama ili sredstvima. Naizgled atraktivna predstava o relaksiranju odnosa sugerira uklanjanje onih smetnji u komunikaciji zbog kojih dolazi do nerazumijevanja, agresivnosti i netrpeljivosti. U političkom žargonu nosilaca ovog narativa to se često iskazuje frazom "da ćemo se fokusirati na stvari o kojima se slažemo, a izbjegavati teme o kojima se ne slažemo." Na taj način bi se, tako se tvrdi, stvorio jedan novi ambijent dogovaranja u kojem bi se konflikti sveli na najmanju moguću mjeru. Taj pristup generalno zvuči konstruktivno, ali krije već na toj generalnoj ravni jednu principijelnu zamku: politika se, naime, tim putem svodi na međusobne odnose, a potpuno se zanemaruju ideološke matrice aktera, motivi dugog trajanja, strateški ciljevi političkih subjekata koji učestvuju u tom procesu. I to uistinu zvuči kao solidna agenda za komunalnu politiku, no na višim razinama, koje imaju i svoju međunarodnu dimenziju, naročito bitnu u bosanskohercegovačkom slučaju, takav pristup nije lišen izvjesne naivnosti.
U novom narativu relaksacije od presudne je važnosti mentalna figura provokacije. U nizu izjava ključnih protagonista Osmorke, te u napisima njima bliskih medijskih komentatora, provlačila se sve više teza da je dugogodišnja destruktivna politika Milorada Dodika i Dragana Čovića zapravo bila rezultat neprestanih provokacija iz "političkog Sarajeva", te da su oni sad, nakon što je SDA odstranjena iz vlasti, "okrenuti Evropi" i spremni na saradnju, kako je nedavno napisao jedan od istaknutih političkih analitičara. Relaksacija ovdje dakle znači odsustvo "provokacija" iz Sarajeva prema dugogodišnjem savezničkom bloku SNSD-a i HDZ-a. U skladu s tim, u pratećim medijskim naracijama, očito bez ikakvog dokaza ili uporišta u realnosti, ove grupacije odnosno njihovi prvaci, odjednom su predstavljeni kao pozitivci koji su promijenili svoje stavove, riješeni da državu povedu putem "evro(atlant)skih integracija".
Problem s ovim narativom je višeslojan. Već na njegovoj površini jasno je vidljivo da ga stvarnost u potpunosti demantira. Čović, koji se, istina, posljednjih sedmica rjeđe oglašava, nije odustao od svojih ciljeva; naprotiv, HDZ je tražio usvajanje izbornog zakona kao prvi test za svoje koalicione partnere iz Osmorke. Dodik opet nije izvršio ni uobičajene stilske korekcije, redovni bahati ispadi se nastavljaju, a antiustavno usvajanje zakona o državnoj imovini u parlamentu manjeg entiteta, jednako antiustavno i pompezno obilježavanje 9. januara, te odlikovanje za Vladimira Putina su očiti primjeri za to da je teza o "nekom novom Dodiku" puka fantazma. Usprkos svemu tome, glasnogovornici nove koalicije i dalje uporno ustrajavaju na održavanju te iluzije, koja nadilazi običnu političku propagandu i postiže efekat suprotan proklamiranom cilju relaksacije odnosa. Taj efekt je potencijalno izuzetno opasan, jer odveć veliko odstupanje javnog govora od očiglednih činjenica do te mjere da jezik i realnost gube bilo kakvu sponu dovodi komunikativnu zajednicu u šizofrenu konstelaciju, koja može rezultirati velikim napetostima punim eksplozivnog naboja. Takav pokušaj kreiranja paralelne stvarnosti veoma je blizak diskurzivnim operacijama trumpističkog pokreta koji je umnogome doprinio etabliranju one fatalne postčinjenične kulture koja je, kako znamo, prouzrokovala velike podjele u američkom društvu. Takav pogubni scenarij moguć je i kod nas, preciznije u onom njenom dijelu društva koji kolokvijalno i nezgrapno zove "probosanskim". Linija dugotrajnog konflikta između tzv. probosanskih odnosno građansko-demokratskih na jednoj i etnoseparatističkih politika na drugoj strani sad bi se, metaforički rečeno, preselila u Sarajevo, odnosno u, uvjetno govoreći, probosansku javnost. Dok bi prema separatističkim politikama nastupila "relaksacija", napetost bi se transferirala u samo srce bosanskohercegovačkog političkog subjekta, unutar kojeg bi se dihotomija sve više radikalizirala. Takve radikalne tendencije primjećujemo već u virtualnom svijetu društvenih mreža, koje se veoma lako mogu preliti u materijalnu stvarnost. Prema Helmuthu Plessneru ključ za predrevolucionarno ili anarhističko stanje je podjela jedne zajednice u dvije paralelne stvarnosti koje više nemaju skoro nikakvih dodirnih tačaka.
