Piše: Mustafa Drnišlić
Kako su Bošnjaci, narod koji je uspješno odbranio ne samo sebe već i svoju državu onda kada niko na planeti nije davao ni pola pare da će to uspjeti, danas došli u poziciju da za najvažniju instituciju i mehanizam vlastitog opstanka smatraju OHR i visokog predstavnika te da izbor sljedećeg visokog predstavnika prate sa daleko većom egzistencijalnom i duhovnom zebnjom nego što katolička pastva prati izbor Pape?
Ponajviše svojom krivicom ili bolje rečeno krivicom ovdašnjih političkih kuhinja i lokalnog komentarijata, tih pametnih idiota, strašljivih mudrosera, provincijalnih poklonika kargo kulta Zapada, pručenih političkih vračeva opšte prakse i konkretne lične dobiti.
Bošnjaci se na takvo degradirajuće tlo nisu strmoglavili preko noći već su postepeno padali sa vrha krošnje, sa grane na granu, sve niže i niže, svaki put kada je bošnjačka politika odbila da sama djeluje već je pisala saopštenja i pozivala kolonijalni aparat da djeluje i svaki put kada je takav postupak pravdan "činjeničnim stanjem".
No kako smo došli do tih neugodnih "činjenica na terenu" gdje Bošnjaci nemaju nikakvih mehanizama ili kapaciteta da zaštite svoju državu i svoja prava osim molitve Duhu Svetom OHR-ovom?
Tako što se na pravovremena upozorenja kako se Bošnjaci ne smiju vojno, politički, medijski i intelektualno demobilizirati, odreći se svih tih kapaciteta i mehanizama samozaštite i svesti se na ovisnost isključivo od stranog faktora, odgovaralo kako nam to sve to nije potrebno jer su strane garancije čvrste i sasvim dovoljne. No danas kada su strane garancije otvoreno povučene i dalje se insistira da ovisnost "nema realne alternative" zato jer sada više zaista nemamo vlastitih vojnih, političkih, medijskih i intelektualnih kapaciteta samozaštite.
To je taj zatvoreni krug, to samoispunjavajuće proročanstvo, to samosakaćenje zdravih udova kojima se danas retroaktivno pravda vlastita politička invalidnost i ovisnost od drugog. To je ta spirala samonametnutog propadanja koja ima svoj vrlo bolan kraj.
Prisjetimo se samo parola od prije nekoliko godina kada se demonstriralo pred Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu: "Predsjedniče Biden, dođite u posjetu Sarajevu, samo tako je moguća promjena", "Zaustavite i kaznite antidržavno djelovanje", "Ljudska prava, ne tribalizam", "Ne dozvolite da nam djeca odlaze". Sjetimo se i ranije kretenske povorke Sarajevom sa sve američkim zastavama kada je Biden izabran. Šta je bio rezultat? Dolazak kauboja Michaela Murphya koji je urnisao Bošnjake i temeljito uzorao teren za srpskohrvatske lobističke baštovane iz današnje Trumpove administracije koji sada slobodo sade svoj korov jer Bošnjaci nemaju više kuveta da ga uklanjaju.
Zato su sada Bošnjaci spali na nešto nižu adresu, pa uplašeno mjauču ispred OHR-a tražeći selameta od Evrope, koja ih je opet urnisala tokom devedesetih dok Amerikanci najavljuju povlačenje iz Bosne i Hercegovine ako ne bude po njihovom.
No tako to biva kada se bježi od osnovnog aksioma, da je Bosna i Hercegovina jaka isključivo onoliko koliko su jaki Bošnjaci i da je insistiranje na ostanku kolonijalnog režima i opstanku protektorata izuzetno štetno za Bošnjake jer ih dugoročno neutrališe kao politički narod a kamoli relevantan faktor. Dokazi su tu, pred našim očima jer je danas valjda svakome očito da su Bošnjaci 1996 imali više vlastitih kapaciteta da zaštite sebe, svoje interese, svoje pozicije i svoju državu nego što je to slučaj danas.
Bošnjačka politika se dovela u ćorsokak jednog heroinskog ovisnika tako što je redovno uzimala otrov misleći da je to lijek za njene probleme pa sada u stadiju teške ovisnosti više nema alternative osim da traži još istog otrova. A ovisnost rađa samo još više ovisnosti.
Pravdati i dalje takvo neodrživo stanje tvrdnjom da bi nas "skidanje nasuho" sa OHeRoina ubilo, kao što rade mnogi zagovornici tzv. realpolitike, jeste samo produžavanje agonije.
Prisjetimo se anegdote koju je pričao rahmetli Alija Izetbegović kako mu je za vrijeme Agresije, prilikom nekih pregovora, jedan od stranih državnika lakonski saopćio kako "Lloyd ne osigurava brodove koji tonu", čime se referirao na tadašnju tešku poziciju Bosne i Hercegovine te nespremnost stranih faktora da pomognu onima za koje misle da su "izgubljen slučaj". Bošnjaci su tada dokazali da to nije tako jer su se uzdali u vlastite snage i opstali. No u godinama nakon Agresije, kao ušljivu staru uniformu smo sa sebe zbacili i otresli sve što čini jedan državotvorni narod i doveli sebe u današnju ponižavajuću poziciju prosjaka i ovisnika, onoga koji ovisi o tuđoj pomoći.
Jer, kao što "Lloyd ne osigurava brodove koji tonu", isto tako niti jedna država ne shvata ozbiljno vječite prosjake i hronične slabiće niti ih zanimaju njihovi zahtjevi. U današnjem svijetu, a naročito u međunarodnim odnosima, takvi nemaju pravo glasa i koristi ih se tek kao geopolitički kusur. Molbe tu ne pomažu.
Zato, ukoliko ne žele biti bjelosvjetski kusur, Bošnjaci se moraju konačno izlječiti od ovisnosti o stranom faktoru i zatjerati u neku stvar sve one koji nam "dobronamjero" i dalje preporučuju prljavu narkomansku iglu ovisnosti o strancima i kolonijalnom aparatu kao jedini način opstanka.
Bošnjačka politika se dovela u ćorsokak jednog heroinskog ovisnika tako što je redovno uzimala otrov misleći da je to lijek za njene probleme pa sada u stadiju teške ovisnosti više nema alternative osim da traži još istog otrova. A ovisnost rađa samo još više ovisnosti.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
