Ono što se sada dešava u Ukrajini sablasno podsjeća na još jedan rat u Evropi prije 30 godina.
Piše: Alix Kroeger
Planine koje čine prsten oko Sarajeva učinile su ga idealnim mjestom za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Osam godina kasnije, opsadu su učinili previše lakom. Počevši od 1992. godine, snage bosanskih Srba granatirale su grad i pucale na njegove stanovnike. U februaru 1994. jedna od tih granata pala je u centar grada na pijaci Markale. Ubijeno je 68 ljudi. Više od 140 je ranjeno.
Bosanski Srbi su negirali da su odgovorni. Umjesto toga, tvrdili su da su se vladine snage koje su držale Sarajevo – Bošnjaci Muslimani – granatirale kako bi raspirile antisrpska osjećanja.
Tako je bilo i sa Bučom, u Ukrajini , prije samo nekoliko dana. Nismo mi, rekli su Rusi; druga strana je to učinila da izgledamo loše; mrtvi zapravo nisu mrtvi, već “krizni akteri”.
Iz tehničkih razloga, istražitelji nikada nisu konačno utvrdili ko je ispalio granatu koja je pala na pijacu u Sarajevu. Obje strane su imale snage na sjeveroistoku, odakle je vjerovatno došla granata, iako je samo jedna od njih bombardirala centar grada. Tada je bilo više spremnosti da se takva poricanja uzimaju kao nominalna vrijednost. Sramno, prvi komandant mirovnih snaga UN-a, Lewis MacKenzie, bio je među onima koji su im dali vjeru. Sada je manje tolerancije, nakon predsjedništva Donalda Trumpa , dezinformacija o pandemiji koronavirusa i nevjerovatnih argumenata oko klimatskih promjena. Ovo je dobra stvar.
Međutim, ako su distorzije oko opsade Sarajeva bile uznemirujuće, one oko masakra u Srebrenici u julu 1995. dostigle su sasvim drugi nivo.
Vlada Srbije je jedno vreme činila iskrene napore da prizna šta se dogodilo. Prozapadni predsjednik Boris Tadić se 2010. izvinio, priznavši da je masovno ubijanje 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka od strane vojske bosanskih Srba genocid. Njegov nasljednik, nacionalista Tomislav Nikolić, priznao je da je Srebrenica zločin, ali ne i genocid. Aktuelnog predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je takođe nacionalista, otjerala je rulja koja je gađala kamenjem, ljuta njegovim prisustvom kada je došao na komemoraciju u Srebrenici 2015. godine.
Ovo je ključno. Dok je u užoj Srbiji bilo barem nekih izvinjenja i nastojanja da se preuzme odgovornost, među političkim rukovodstvom bosanskih Srba vladalo je poricanje. Takva priznanja su dolazila kroz škrgutane zube, mrmljanja praćena (metaforički) prekriženih prstiju iza leđa.
Poslije 2015. Vučić se udaljio čak i od glumljenja skrušenosti. Prošle godine je rekao da sve dok je on predsjednik neće biti rezolucije kojom se godišnjica proglašava danom žalosti ili osuđuje poricanje genocida. U tome je bio u korak sa svojim biračkim tijelom. Ko vodi, ko prati? Moglo bi se pitati.
Vučić je ponovo izabran 3. aprila velikom većinom. Ono što je sigurno jeste da je u javnosti u Srbiji, a još više među Srbima u Bosni, široko rasprostranjeno oklijevanje da se prizna ono što se dogodilo u julu 1995. godine: da je vojska bosanskih Srba počinila genocid u Srebrenici, što je utvrđeno svjedočenjem preživjelih i presudama Tribunala za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.
To nije iznenađujuće: bolno je i teško priznati da je sopstvena strana počinila zločine. Bez hrabrog vodstva – i lidera koji su spremni prihvatiti povezani politički rizik – malo je poticaja za suočavanje s prošlošću. Postoje izuzeci, naravno. Uporni branioci ljudskih prava i dalje govore i iznose argumente, ali oni su, eto, nepopularni. S druge strane, dok sam radio u Beogradu 2018. godine, povremeno bih vidio nacionalističke grafite ili marševe podrške komandantu bosanskih Srba u Srebrenici Ratku Mladiću. Nisu bili veliki, ali nisu ni trebale biti. Bilo je malo kontroverzi jer je bilo malo debate.
Predznaci za Rusiju nisu dobri. Nezavisni mediji su ušutkani. Rat se ne smije nazvati ratom već “specijalnom vojnom operacijom”. Svako ko kaže drugačije može se suočiti sa zatvorom do 15 godina, bez obzira na to da ruskoj javnosti kaže šta se zaista dogodilo u Buči. U decembru je ruska organizacija Memorijal, koja je prvobitno bila osnovana u znak sjećanja na žrtve sovjetske represije, bila prisiljena da se zatvori. Mnogi Srbi su odbacili Tribunal za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju kao pristrasan. Šanse da takav tribunal bude čak i sazvan za Ukrajinu su u najmanju ruku male.
Buča nije Srebrenica. Putin nije Milošević, a nije ni Hitler. Svaki zločin se mora posmatrati zasebno i pamtiti pod njegovim imenom. Ali takođe moramo učiti iz prošlosti i proučavati zajedničke karakteristike. Za Ukrajince će sada biti malo utjehe podsjetiti se da je i bosanska vlada tražila međunarodnu intervenciju, u početku bez uspjeha. Zona zabranjenog leta uvedena od 1993. do 1995. nije zaustavila ubijanje.
Tek nakon Srebrenice i još jednog granatiranja pijace Markale u kojem je poginulo 37 ljudi u augustu 1995. godine, NATO je započeo zračne udare. Pregovori o okončanju rata tada su ozbiljno započeli, i na kraju su doveli do Dejtonskog sporazuma u novembru te godine. Sporazum se drži, rata nema, ali nema ni šta drugo da se slavi. Državna vlada Bosne jedva funkcionira; politički entitet bosanskih Srba, Republika Srpska, neprestano prijeti otcjepljenjem. Rat je završio, ali je mir koji je uslijedio bio krhak i izgleda sve slabije.
Ukrajina se mora nadati i zahtijevati više, a ovoga puta međunarodna zajednica mora učiniti bolje.
(Tekst je izvorno objavljen u magazinu New Statesman)
