Piše: Accad. prof. dr. sc. Nedim Suljić
Najjednostavnije bi bilo izabrati komfor i pasivno posmatranje društvenih procesa, što je, nažalost, decenijska praksa dobrog dijela akademske elite u Bosni i Hercegovini. Zvanje redovnog profesora državnog univerziteta i članstvo u Evropskoj akademiji nauka i umjetnosti sa sobom nose riješen profesionalni status, stabilnost i mir unutar fakultetskog kabineta. Naučni i istraživački rad kao i priprema predavanja sa sigurne distance predstavljaju uobičajenu zonu komfora. Međutim, kada naučni i inženjerski parametri jasno ukazuju na sistemsko zapostavljanje i ekonomsko iscrpljivanje Tuzlanskog kantona, ali i šire društvene zajednice, kada se univerzitetski amfiteatri prazne zbog masovnog odlaska mladih generacija u jednom smjeru, šutnja akademske zajednice prestaje biti neutralnost i postaje prećutno saučesništvo u općem propadanju.
U javnom prostoru se nerijetko postavlja pitanje zašto se profesori i akademici oglašavaju u trenucima društvenih kriza. Odgovor na to je jednoznačan: pasivna intelektualna elita koja sudbinu društva posmatra isključivo iz udobnih fotelja gubi svoj osnovni društveni smisao. Titule i naučna zvanja nemaju stvarnu vrijednost ako ostanu zaključani iza kabinetskih vrata u trenucima kada se urušava ekonomsko i ljudsko dostojanstvo građana ove zemlje. Izlazak iz sfere privatnog komfora predstavlja elementarnu moralnu i profesionalnu obavezu svakoga ko posjeduje znanje i odgovornost prema budućim generacijama koje napuštaju Bosnu i Hercegovinu.
Najbolji indikator stepena kohezije i želje građana za normalnim društvenim tokovima pokazao se kroz historijski sportski uspjeh i plasman fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine u nokaut fazu Svjetskog prvenstva. Prolazak grupe i plasman u 1/16 finala Mundijala rezultat je isključivo nesebičnog truda naših reprezentativaca na terenu i iskrene kolektivne euforije naroda. Naši navijači su na globalnoj sceni demonstrirali visok nivo dostojanstva i zajedništva. Činjenica da su građani iz svih krajeva domovine i dijaspore na tribinama funkcionisali kao jedno tijelo šalje jasnu poruku o potencijalu zajedničkog suživota i stvaralaštva u Bosni i Hercegovini.
Naspram te kolektivne radosti, u javnom prostoru su se pojavili izolovani glasovi, poput pojedinih vjerskih službenika u Mostaru, koji su ovaj historijski rezultat plasmana na Mundijal pokušali minimizirati i proglasiti marginalnim. Na takve teze naučni i statistički podaci daju jasan odgovor – na ovom Mundijalu ne učestvuju brojne ekonomski i fudbalski razvijene evropske nacije (Italija, Danska, Grčka, Mađarska i druge zemlje) dok Bosna i Hercegovina ravnopravno učestvuje na najvećoj svjetskoj smotri. To nije marginalni uspjeh, već dokaz ogromnog humanog i sportskog potencijala. Iz ugla osnovne ljudske analize, nametanje apatije i skepticizma često služi kao mehanizam održavanja kontrole nad demotivisanim i ekonomski osiromašenim društvom.
Dodatni administrativni i pravni pritisci evidentirani su u pojedinim lokalnim zajednicama na istoku Bosne i Hercegovine, sa posebnim akcentom na Zvornik, gdje su građani i povratnici suočeni sa restrikcijama prilikom javnog izražavanja podrške državnoj reprezentaciji. Scene u kojima se sa javnih površina uklanjaju službena obilježja, a građani prekršajno sankcionišu zbog isticanja historijskih simbola sa ljiljanima, zahtijevaju hitno ustavno-pravno i naučno pojašnjenje kako bi se spriječila dalja dezinformisanja javnosti.
Bijela zastava sa štitom i zlatnim ljiljanima pravno ne predstavlja nikakvo ratno niti provokativno obilježje, već službenu, međunarodno priznatu državnu zastavu Republike Bosne i Hercegovine pod kojom je zemlja 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Ljiljan je autohtoni, srednjovjekovni simbol bosanske državnosti, duboko utemeljen u heraldici dinastije Kotromanića i kralja Tvrtka I.
Pravna legislativa je po ovom pitanju potpuno jasna i neumoljiva. Ni u Zakonu o zastavi Bosne i Hercegovine, niti u krivičnim i prekršajnim aktima na nivou države i entiteta, ne postoji nijedna odredba koja zabranjuje ili tretira kao prekršaj isticanje zastave sa zlatnim ljiljanima. Dugogodišnja sudska praksa i u entitetu Rs pokazuje da prekršajni nalozi koje policijski organi ispisuju građanima zbog isticanja ovih simbola redovno padaju na sudovima čim se pokrene postupak sudskog odlučivanja. Pravosudni organi se striktno drže načela zakonitosti – niko ne može biti sankcionisan za radnju koja zakonom nije eksplicitno definisana kao prekršaj. Sama manifestacija podrške državnom timu uz korištenje historijskih simbola, bez elemenata nasilnog ponašanja, pravno ne narušava javni red i mir. Stoga, administrativno procesuiranje građana predstavlja selektivnu primjenu sile izvan okvira ustavnih i zakonskih normi.
Stvaranje apsurdnih situacija u kojima se napadaju simboli pod kojima je država stekla suverenitet, uz istovremeno zatvaranje očiju pred drugim simbolima iz prošlosti, predstavlja nedopustivu selektivnost. Svi nosioci javnih funkcija, uključujući i administrativne aparate u oba entiteta, u međunarodnom saobraćaju koriste isključivo suverenitet i putne isprave države Bosne i Hercegovine, čime se potvrđuje ustavni kontinuitet države na cijeloj njenoj teritoriji. Shodno tome, institucije imaju primarnu obavezu da štite prava građana na slobodu izražavanja i ustavom zagarantovana prava, a fokus javnog djelovanja mora se hitno pomjeriti na uspostavljanje vladavine prava i ekonomski oporavak.
Dok se administrativni resursi troše na pravno neutemeljene postupke protiv državnih obilježja, ključni infrastrukturni i ekonomski projekti nalaze se u stanju potpune stagnacije. Donosioci odluka na višim nivoima vlasti često djeluju izolovani od realnih ekonomskih tokova, dok se populacija suočava sa posljedicama visoke stope inflacije. Statistički podaci o vrijednosti potrošačke korpe, koja višestruko nadmašuje minimalne i prosječne plate, kao i sramotno niske penzije koje ne pokrivaju osnovne životne i medicinske troškove, ukazuju na duboku strukturnu krizu menadžmenta javnih politika.
Građani i privreda Tuzlanskog kantona u ovom sistemu trpe nesrazmjeran, dvostruki teret. Iako Tuzlanski kanton predstavlja ključni stub punjenja budžeta i elektroenergetske stabilnosti entiteta Federacije BiH, zdravstveni i socijalni sistemi na ovom području se urušavaju, što direktno pogađa krajnje korisnike. Uzrok ovakvog ishoda leži u višedecenijskom deficitu adekvatnog kadrovskog planiranja i činjenici da se na ključnim upravljačkim pozicijama na najvišim nivoima vlasti već trideset godina vrši rotacija istih profila unutar zatvorenih administrativnih krugova, bez evaluacije ostvarenih rezultata. Godinama gledamo kako se na ključna mjesta u javnom sektoru postavljaju ljudi čija je jedina preporuka stranačka poslušnost i podobnost. Dok se mladi stručnjaci pakuju i odlaze, javnim novcem upravljaju oni koji ne znaju razliku između investicije i troška. Zato nam se projekti poput Bloka 7 Termoelektrane Tuzla pretvaraju u propale avanture, a brze ceste ostaju samo crte na papiru. U takvom ambijentu, kriterijumi stručnosti sistematski su potisnuti u drugi plan, ustupajući mjesto netransparentnom nepotizmu koji guši inovativnost i onemogućava meritokratski pristup u vođenju strateških projekata.
Sa inženjerskog i makroekonomskog aspekta, potpuno je neobjašnjivo da najmnogoljudniji kanton, koji generiše značajan dio društvenog proizvoda, nema izgrađen nijedan kilometar autoputa ili brze ceste. Saobraćajni tokovi i privredna logistika Tuzlanskog kantona oslonjeni su na dotrajalu magistralnu mrežu projektovanu sredinom prošlog vijeka. Strateški projekti, poput brze ceste Tuzla – Brčko – Orašje i modernizacije pravca prema Sarajevu, godinama su blokirani u procedurama javnih nabavki, izrada studija, elaborata i beskonačnih administrativnih tendera, dok se kapitalne investicije sistemski usmjeravaju izvan ovog regiona.
