Od pogleda na tabute okružene najmilijima zaboli srce.
Piše: Johann Sattler
Juče je pedeset žrtava genocida počinjenog protiv Bošnjaka u Srebrenici dostojanstveno ukopano u prisustvu njihovih ožalošćenih porodica. Od pogleda na tabute okružene najmilijima zaboli srce, posebno kada se shvati da je to samo mali broj od više od 8.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni tokom najgoreg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Ne postoji način na koji normalan ljudski um može da shvati to što se dogodilo u Srebrenici u danima nakon 11. jula 1995. godine. Nepojmljiv je razmjer zločina i ljudske izopačenosti koja je osmislila genocid.
Kada se razmišlja o razmjerama genocida, nikada se ne smije izgubiti iz vida da su u Srebrenici ubijeni pojedinci, od kojih je svaki imao svoju ličnost, svoje snove i čija posebnost svakodnevno nedostaje onima koji su ih voljeli. U duhu dirljivog filma Quo Vadis Aida, ovogodišnja komemoracija je posebnu pažnju posvetila ulozi žena u očuvanju sjećanja na one koji su ubijeni tokom genocida. One su srebreničke heroine ne samo zbog svoje istrajnosti i otpornosti u okolnostima nezamislive tragedije, već i zbog toga što nas njihova borba za pravdu podsjeća da iza svakog nišana stoji voljena osoba, član porodice, otac, brat, sin.
Nikada se ne smije zaboraviti sjećanje na žrtve, jer bi zaborav ovjekovječio zločin. Genocid se razlikuje od drugih zločina jer mu je cilj istrebljenje ne samo pojedinaca, već i brisanje nacionalnog identiteta. U težnji za etničkom čistoćom, negira suživot, prijateljstvo i porodične odnose između ljudi različitog porijekla i otežava obnavljanje takvih odnosa u budućnosti.
Nakon tolike nehumanosti koja se dogodila u Srebrenici, razumljivo je da riječi kao što je pomirenje zvuče isprazno, ili čak uvredljivo za žrtve. Ne može se očekivati ni od koga da oprosti genocid. I zaista, bez pravde, punog poštovanja i priznanja zločina, žrtava i ljudskih gubitaka, istinsko pomirenje je nemoguće. Ovo važi za sve zločine počinjene tokom rata, a posebno za genocid u Srebrenici zbog posebnog karaktera zločina.
Ipak, jednako je jasno da neuspjeh u izgradnji prosperitetne, uspješne Bosne i Hercegovine zasnovane na harmoničnim odnosima predstavlja pobjedu nacionalizma i načina razmišljanja koji je doveo do genocida u Srebrenici. Izostanak istinskog pomirenja i dalje nanosi bol i stvara plodno tlo za politiku koja državu drži zarobljenu u vremenu. Bilo bi dobro vidjeti odmak od obilježavanja koja služe političkim ciljevima, umjesto interesima žrtava i preživjelih. Moramo raditi zajedno kako bismo osigurali da zemlja i njeni ljudi mogu izaći iz tog kruga.
Nažalost, previše je onih koji biraju put eskalacije, umjesto smirivanja tenzija. Postavljanje fotografija ubijenih Srba, među kojima i vojnika Vojske Republike Srpske, duž puta ka Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari najnoviji je primjer smišljene provokacije. Želim da naglasim da smo nedavno obilježili i izrazili najdublje saučešće srpskim civilnim žrtvama Podrinja, kao što to dosljedno činimo u Donjoj Gradini za žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata. Baš svaka fotografija civilne žrtve je najdraža osoba porodici koja je oplakuje. Neophodno je – što mi i činimo – prepoznati bol u svakoj zajednici. No, to se mora raditi na način koji poštuje i uvažava bol drugih uz obostranu empatiju. U tome su Majke Srebrenice primjer.
Takođe je važno napomenuti da provokacije, jasno, ne dolaze isključivo iz jedne zajednice – nedavno skrnavljenje Srpskog pravoslavnog groblja i Partizanskog spomen groblja u Mostaru su takođe užasne radnje osmišljene da izazovu emocije i podignu tenzije.
Iako ne možemo očekivati od žrtava da objeručke prihvate pomirenje, to je upravo ono što očekujemo od lidera u društvu. Da postave ton za bolju budućnost. Njihova je dužnost okupljati građane, posebno mlade, oko zajedničke ambicije, zasnovane na povjerenju, međusobnom razumijevanju i poštovanju. Oni moraju prihvatiti istorijske činjenice, odati počast žrtvama i istinski promovirati pomirenje kroz suočavanje sa korijenima mržnje koja je dovela do ratnih zločina, uključujući Genocid. Uočavam da mnoga mjesta žude za ovakvom vrstom lidera, ali i da su neka imala sreću da ih dobiju. Međutim, takav pristup je izraženo nezastupljen u političkoj kulturi na najvišem nivou.
U Bosni i Hercegovini ima nevjerovatnih ljudi koji neumorno rade za bolju budućnost, koja integriše sve različite kulture ove zemlje na način da se poštuje historija. Susreti sa aktivistima civilnog društva posvećenim izgradnji mostova jedan je od najinspirativnijih aspekata mog posla. Brojni su primjeri, uključujući rad Centra za postkonfliktna istraživanja, Udruženje mladih i žena Srebrenica Sara, Centra za izgradnju mira u Sanskom Mostu, koji nastoji obnoviti povjerenje i podstaći pomirenje među ljudima u BIH, te Omladinski centar „Kvart“ u Prijedoru, pokretač inicijative za spomen obilježje djeci ubijenoj tokom rata i pozitivan primjer multietničkog aktivizma mladih, koji rade na pomirenju i ljudskim pravima. Ima ih još mnogo. Drago mi je što EU može pružiti finansijsku, ali i moralnu podršku takvim aktivnostima izgradnje mira.
U mojoj rodnoj Austriji, kao i u Njemačkoj, obaveza u svim školama je da se uči o holokaustu i da se posjećuju koncentracioni logori. Obrazovanje djece, ali i odraslih, o tome šta je čovječanstvo sposobno da uradi, ključno je za sprečavanje takvih djela u budućnosti. Juče sam po sedmi put posjetio Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. To mjesto nikada ne prestaje da šokira, ali mi svaka posjeta iznova učvrsti odlučnost da podržim sve napore usmjerene na sprečavanje da se mržnja ponovo ukorijeni u Bosni i Hercegovini. Izuzetno sam impresioniran što Memorijalni centar nastavlja da radi konstruktivno na očuvanju sjećanja, s ciljem izgradnje trajnog mira.
Izraz ‘nikad više’ je posebno dirljiv ove godine, s obzirom da je Rusija svojom kriminalnom agresijom na Ukrajinu vratila rat u Evropu. Srebrenica je bila jedna od najmračnijih stranica u modernoj historiji Evrope. Živjećemo sa osjećajem sramote što nije učinjeno više da se spriječe ovi strašni događaji. Evropa i svijet su naučili bolne lekcije iz Srebrenice i rezultat toga je naša nepokolebljiva podrška Ukrajini. Ova vremena su dokaz koliko mir na ovom kontinentu može biti krhak, ali i zašto nikada ne smijemo zaboraviti šta se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine.
(Tekst je izvorno objavljen kao blog šefa Delegacije Evropske unije u BiH i specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH, ambasadora Johanna Sattlera)
