Pitanje od milion dolara: zašto srpski tabloidi, koji po Crnoj Gori, s visoka, rigaju vatru kao zvijer opisana u Otkrivenju Jovanovom (13, 13), u svojim rafalnim kletvama, uvredama i lažima, ne pominju Dritana Abazovića?
Jesu li Dritanovi poslanici, baš kao i Đukanovićevi, baš kao i Bečićevi, glasali za Rezoluciju o Srebrenici? Jesu.
Pa kako, onda, da su u interpretaciji Vučićeve propagandne mašinerije, Bečić, Đukanović i Krivokapić izdajnici, srbomrsci, jude i brankovići, a Dritan sve to, eto, nije", piše u kolumni za portal CdM Andrej Nikolaidis.
Sjećate li se kako je Matija Bećković, baš on od svih ljudi, opjevao Dritana? Pa za njega najavio VIP turu po Beogradu: za neke Albance, kao što se sjećamo, obilazak znamenitosti završavao je posjetom hladnjači i Dunavu, dok je Matija za Dritana spremio srpsku omladinu, da ga na rukama nosi. Nakon glasanja o Srebrenici u crnogorskom parlamentu, nema Matije da riječ povuče. Nije se razočarao u, kako ga je nazvao, “Dritona”. Jal’ je do Dritana i njegovog neodoljivog šarma, pa ga Vučić, medijski mu goniči i lordovi beogradskog nacionalizma i dalje prepoznaju kao dečka koji obećava, jal’ je do Matije – jer stara je čovjeka, što svega se nagledao, a dobra najmanje, teško razočarati; jer gorki talog iskustva humus je iz kojega niče rijetki cvijet mudrosti.
Kako bilo… Beogradski tabloidi medijski rat zamišljaju kao masovno silovanje, kakva se dešavaju u Indiji: orgiju sadističkog iživljavanja, zvjerski atak krezube horde, nakon koje, poželjno je, u prašini, u lokvi krvi, ostane tek rastrgano tijelo.
Milo je na to navikao: nema toga što beogradska štampa već nije napisala o njemu uključujući, valjda, i to da je naručio ubistvo Kenedija.
Zdravka, vidi se i razumljivo je, medijska tortura pogađa. Ali znate kako: nema te duševne boli koju ne bi mogao otkloniti dobar ručak, pisao je Anri de Monterlan. Što važi za ručak, bog me ubio, važi i za rakiju.
A Bečić… Prema njemu su ovoga puta iz Beograda ispaljene najotrovnije strijele, najniže i najljigavije uvrede, poput gadosti koje je na društvenim mrežama ispovraćao urednik “Informera”. Bečić će se, međutim, na to morati navići. Jer ga svaki put kada bude djelovao autonomno i za dobro Crne Gore – čeka isto. Moguće je sada reći: Vučićeva ga je mašinerija dovela na vlast, pa sada neka je na svojoj koži osjeti. Međutim, što rekao Buda iz Budve, Sveto Marović: zar je pogrešno postati bolji?
Glasajući za rezoluciju o Srebrenici, Bečić je učinio dobro ne samo za Crnu Goru, nego i za Srbiju. Jer… Rezolucija ne može biti jasnija: u njenom tekstu ne samo da se tvrdi kako odgovornost za genocid nije kolektivna, nego se i osuđuje svaki pokušaj kolektivizacije krivice.
A baš to, kolektivizaciju krivice, kao odbranu svoje naopake ideologije korististe srpski nacionalisti. Dozvolite da se, iako je to danas rijedak – skandalozan čak – manir, složim sa sobom, koji sam napisao:
“Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta”.
