Nezahvalni smo donatorima, ne znamo ni ko piše o nama i šta

Pitanje odnosa islama i modernizma za Bošnjake jeste bilo, a i danas je bitno, dok odnos islama i politike nikada nije bio determinirajući za njihov politički i društveni razvoj. Tu je uvijek pitanje slobodnog samoodređenja naroda i njegove domovine/države bilo u fokusu naroda i njegovih elita. Pitanje odnosa islama i politike je danas, naročito poslijednje decenije, potpuno prevaziđeno, što i sam autor knjige priznaje kada govori o marginaliziranju panislamističke struje unutar najveće bošnjačke političke stranke nakon Izetbegovićeve smrti. Danas je bošnjačka politička elita, jer ovo je knjiga o narodu iz perspektive elita, preokupirana drugim pitanjima, prije svega pitanjem ne/izgradnje i nefunkcionalnosti države, reformama ustava i političkog sistema, obranom od nasrtaja susjeda i njihovih sljedbenika u zemlji za umanjenjem dražavnosti i dodatnim podjelama zemlje, ekonomskim razvojem i izostalim euroatlanskim integracijama. A običan narod, kojeg ta elita nizašto i ne pita ali u njegovo ime i za svoje dobro vlada, ne zna da ova tema i postoji, nikada ga nije ni tangirala, mada je dopuštao, a šta je drugo u kolektiviziranom svijetu Balkana i  mogao, da bude objekat manipulacija i instrumentalizacija koje se vežu uz relaciju islama i politike. Značajnije je pitanje, koje nije u dometu interesa autora ove knjige, kako je i zašto je odnos islama i politke za Bošnjake postao karakterističan, koji su to politički i društveni uvjeti njihovog razvoja, zašto jedna stara narodna zajednica koja u memoriji baštini kraljevstvo iz medijevalnog perioda ima tako otežane uvjete prerastanja od nesuverene vjerske zajednice u političku zajednicu, zašto kod nje kasni nacionalni razvoj i sl.

U tematiziranju odnosa islama i politike kod Bošnjaka Bougarela je prenaglasio značaj pokreta Mladih muslimana i Stranke demokratske akcije (SDA) za savremeni bošnjački politički i nacionalni razvoj. Da stvar bude još interesantnija političko djelovanje Mladih muslimana Bougarel označava pojmom „panislamizma“, a ne „islamizam“, svjestan toga, kako sam kaže, da je panislamizam sišao sa svjetske pozornice krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća. On je stava da Mladi muslimani „sanjanju o velikoj muslimanskoj državi koja bi povezala bosanske muslimane sa ostatkom ummeta. Po tome su oni, kratko i jasno, panislamisti“. I pored toga što zna da je panislamizam anahrona kategorija on kod Bošnjaka iznalazi neprekinuto postojanje panislamističkog mišljenja i djelovanja sve do silaska Izetbegovića sa povijesne pozornice, čak tvrdeći da je politička afirmacija Bošnjaka devedesetih godina prošlog stoljeća djelo panislamista. Istina je dosta drugačija. Ovako okarakterizirani bosanskomuslimanski panislamisti nikada nisu postojali u savremenoj Bosni i Hercegovini, nikada takvi politički projekti ni u jednom dijelu bošnjačkih elita u suvremenosti nisu bili prisutni, ne postoje panislamisatički manifesti, literatura, proglasi, projekti, akcije, kongresi, i čitava ova etikecija plod je jednog autorskog interpretativnog koncepta, na kojeg se naravno ima pravo. Zašto se taj pojam sada vadi iz naftalina samo je jasno Bougarelu.

Imao sam priliku poznavati jedan broj pripadnika bivšeg pokreta Mladih muslimana koji su u poznijoj životnoj dobi dočekali kraj komunizma, sa pojedinima sam prijateljovao i drugovao, o njima sam nešto i napisao a pročitao sam ono malo tekstova koje su u mladalačkoj dobi i u jednom specifičnom povijesnom kontekstu pisali. Mladi muslimani su bili moralni a ne politički pokret, njihova aktivnost je bila usmjerana na moralnu obnovu naroda a ne na političku izgradnju države, pogotovo ne neke svjetske muslimanske države, u ateističkom komunizmu su, baš kao slične grupacije u svim komunističkim društvima, bili proskribirani jer sa sa tim oktroiranim ateizmom nisu lahko mirili. Nikakve političke ideologije oni nisu imali, sve je to stvar naknadnih i spoljašnjih tumačenja, koja, istina, poslije sloma komunizma ni samim Mladim muslimanima nisu bila mrska. Njihovo značajsko učitavanje u bošnjački nacionalni pokret stvar je naknadnih interpretacija, djelo je politike identiteta jednog djela SDA gdje su u njenom nastanku neki od njih i sudjelovali, čime su se njihove porodice u pravilu fino okoristile.

Primjereni od pojma „panislamizma“ za novonastali odnos islama i politike devedesetih godina prošlog stoljeća je pojama „islamizma“, koje Bougarel opet smatra za Bošnjake neprlikladnim. Budući da je Bošnjake raspad Jugoslavije zatekao, da nisu imali razvijenu državotvornu svijest niti nacionalnu ideologiju, da je napad na njih i njihovu državu onemogućio njihovo demokratsko profiliranje, u nedostatku ideoloških identitarnih oruđa politička elita je pribjegla islamu kao instrumentu nacionalne homogenzicacije. Taj aspekat Bougarelovih analiza je vrlo dobro izveden u drugom djelu knjige. Povratak religije na povijesnu pozornicu, kako i sam u zaključnim razmatranjima ističe, i kod Bošnjaka je, kao i kod mnogih istočnoevropskih naroda, služio za rekonfiguraciju i legitimaciju novih elita a ne za oktroiranje islamizacije društva koje je već bilo duboko sekularno. Ako je i bilo, a bilo je, mada o tome Bougarel piše djelomično, natruha i želja oko reislamizacije Bošnjaka, ako je dakle, religija korištena kao ideološki instrument diferencijacije, ni tada se nije radilo o želji za stvaranjem neke „islamske države“ već prije o uspostavi privatne države, svojevrsnoj refeudalizaciji društva, kojoj danas svjedočimo. Novostasala bošnjačka postokomunistička politička elita tokom rata i neposredno nakon njega obilato je koristila islam za legitimiranje svoje pozicije, ali ne duhovne, već statusne i materijalne.      

To prenaglašavanje uloge ovih dvaju faktora u savremnom razvoju Bošnjaka, da budemo pomalo i cinični, ide dotle da bi mu SDA trebala izdati posebnu zahvalnicu za ovaj rad. SDA se do te mjere izdiže na povijesni pijedestal da on govori o „SDA-državi“. Odnosno, Republiku Bosnu i Hercegovinu i njene institucije koje su u ratu protiv bosanskohercegovačke države devedesetih godina dvadesetog stoljeća očuvale demokratski karakter, stranačku pluralnost, višenacionalnu narav i pravni legalitet države autor zlonamjerno svodi na vladavinu jedne stranke. Ni najveći pobornici SDA vlastitu stranku nisu na taj način nikada centrirali niti hipostazirali. To da je ta stranka bila okosnica organiziranja državnih institucija i obrane zemlje nikada nije isključivalo druge političke subjekte, čak i subjekte drugih bosanskih naroda, koji su sudjelovali u svim javnim djelatnostima i koji se od tada cijelo vrijeme politički bore da naglase svoju aktivnu poziciju u obrani zemlje i izgradnji njenih institucija, a protiv nastojanja te iste SDA da prenaglasi svoje zasluge. Sticanje državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine, njena vojna i politička obrana, bila je rezultat širokog narodnog i građanskog pregnuća brojnih i različitih etničkih, društvenih, interesnih i političkih snaga, a ne jedne zavjereničke panislamsitičke skupine, visoki rezultati te borbe jesu za mnoge sa strane bili i ostali neočekivani, i svoditi ih na učinak jedne stranke jednog naroda, ma kako ona bila tih godina jaka i brojna, nije povijesnoj zbiljnosti adekvatno.     

(Tekst je najrpije objavljen u Prepordovom Journalu, Zagreb)