Piše: Menachem Z. Rosensaft
„Negatori holokausta, kao i oni koji negiraju genocid u Srebrenici, koriste iste eklatantne metode – minimiziraju događaje do potpunog poricanja i konačno do glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca“.
Ovo je bila naglašena poruka u pismu koje je ovog mjeseca bosansko-hercegovačka ministrica vanjskih poslova Bisera Turković poslala svom izraelskom kolegi, ministru vanjskih poslova Yairu Lapidu. Ona je obavijestila Lapida da su dvije bosanskohercegovačke političke stranke koje predstavljaju, bosanske Srbe, odnosno bosanske Hrvate, formirale nesveti savez u Parlamentu Bosne i Hercegovine u nastojanju da dekriminaliziraju negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti u toj zemlji.
Ovaj zabrinjavajući razvoj događaja nikoga ne bi trebao iznenaditi.
Činjenica je da se poricanje genocida sve više koristi kao taktička politička batina, a to je slučaj na Balkanu izvan Bosne i Hercegovine.
Već godinama, krajnje desničarski elementi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ulažu velike napore da pokušaju retuširati svoju nacionalnu historiju.
Hrvatski ultranacionalisti u obje zemlje minimiziraju, iskrivljuju, a u nekim slučajevima i potpuno negiraju hrvatsku ulogu i odgovornost za užasan aspekt holokausta; a u Republici Srpskoj, srpskom konstitutivnom entitetu Bosne i Hercegovine, postoje rasprostranjeni i često koordinirani napori da se kategorički odbace utvrđena sudska i moralna stajališta da su snage bosanskih Srba počinile genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.
Ove podmukle inicijative treba staviti u njihov historijski kontekst.
U takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nacističko-marionetskoj državi isklesanoj 1941. godine iz nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, fanatično nacionalističke i separatističke ustaše agresivno i gorljivo ubijaju stotine hiljada Srba i desetine hiljada Jevreja, kao i mnoge romske i hrvatske antifašiste između 1941. i 1945. godine.
Kao dio svoje genocidne šeme, ustaše su uspostavile mrežu koncentracionih logora zloglasnih po svojoj brutalnosti i uporedivih sa varvarstvom njemačkih logora smrti. Najozloglašeniji od njih bio je Jasenovac, koji se često naziva "Aušvic Balkana", gdje je, prema Memorijalnom muzeju holokausta Sjedinjenih Država, ubijeno između 77.000 i 99.000 Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih protivnika ustaškog režima.
Brzo naprijed u 21. stoljeće i zajednički napori ekstremističkih desnih hrvatskih elemenata da rehabilitiraju i legitimiziraju ustaše karakterizirajući njihove pristaše kao domoljube, a ne kao hladnokrvne ubice i ratne zločince.
2016. godine, da navedemo samo jedan nevjerovatan primjer među mnogima, Jakov Sedlar, kontroverzni hrvatski filmaš, snimio je dokumentarni film pod naslovom "Jasenovac – istina", koji je Jasenovac prikazao kao benigni radni logor čiji je broj žrtava bio jako pretjeran. Nakon premijere, tadašnji hrvatski ministar kulture pohvalio ga je kao "najbolji način da se konačno rasvijetli niz kontroverznih mjesta u hrvatskoj povijesti".
Istovremeno, hrvatski političari, ali i kulturni i sportski radnici su se potrudili da okrenu ustaški borbeni poklič "Za dom spremni!" – analogno nacističkom Sieg Heil-u – u mejnstrim slogan kako bi ustašama i njihovim današnjim ideološkim nasljednicima krajnje desnice dao savremenu auru legitimiteta.
